Razgovor s Gregoryjem DiPippom o motu propriju "Summorum pontificum"

Sedmoga srpnja ove godine obilježava se deveta godišnjica motu proprija „Summorum pontificum“ Benedikta XVI., dokumenta kojim je Papa emeritus uvelike proširio dozvolu svećenika latinskoga obreda da slave misu prema misalu sv. Ivana XXIII., tzv. tradicionalnu latinsku misu ili izvanrednu formu. Tom smo prigodom razgovarali s urednikom web-stranice New Liturgical Movement, Gregoryjem DiPippom. U prvome dijelu našega razgovora poslušajte zašto je papa Benedikt učinio staru misu dostupnijom te koji je njezin odnos s Novim obredom i Drugim vatikanskim saborom...

Prvi dio razgovora poslušajte ovdje: 

Prijevod transkripta možete pročitati niže (1. dio):

Hrvoje: Gregory, dobrodošao u naš program. Nekim našim slušateljima neće biti poznate riječi poput „izvanredna forma“ ili „tradicionalna latinska misa“ ili „stara misa“. O čemu se radi i kako se ona razlikuje od mise koju većina ljudi poznaje?

Gregory: Kad kažemo „tradicionalna latinska misa“, govorio o tradiciji Rimokatoličke Crkve da se čitava liturgija slavila na latinskom. Ljudi danas često kažu „stara misa“ zato što su u liturgijskoj reformi nakon Drugog vatikanskog sabora promijenjeni mnogi aspekti liturgije – jedan od kojih je taj da je latinski, koji je prije bio apsolutno obvezan, sada izboran i ne koristi ga se vrlo često u mnogim mjestima.

Izraz „tridentinska misa“ se također vrlo često koristi zato što su liturgijske knjige – misal, brevijar itd. – sve bile reformirane nakon Tridentskog sabora u 16. stoljeću, uvodeći određenu standardizaciju u običaje koji su već bili dobro ukorijenjeni.

Moderni izraz „izvanredna forma“ dolazi iz motuproprija „Sumorum Pontificum“ pape Benedikta, koji je zakonska osnova za davanje dozvole svim svećenicima latinskoga obreda da slave obje forme: reformiranu inačicu pape Pavla VI., koja je određena kao redovita forma, te tradicionalni obred, koji je određen kao izvanredna forma. I to je svojevrsni zakonski okvir koji otvara njezino slavlje u biti svim svećenicima latinskoga obreda u većini okolnosti.

Hrvoje: Zašto je papa Benedikt osjetio potrebu da učini stariju formu mise dostupnijom?

Gregory: U mnogim spisima kao kardinal Ratzinger, papa Benedikt je izrazio osjećaj koji postoji u mnogim, mnogim mjestima i na mnoge načine u Crkvi; osjećaj da liturgijska reforma nakon Drugog vatikanskog sabora – zbog raznih razloga – nije ostvarila ono što se Sabor nadao da će ostvariti u smislu raširenog, poučenog, aktivnog sudjelovanja u liturgiji.

Također je bio vrlo svjestan činjenice da mnogi preferiraju ono što sada zovemo izvanrednom formom. Sv. Ivan Pavao II. je u tom pogledu učinio dvije pastoralne odredbe 1984. i 1988. i stoga je u određenom smislu papa Benedikt samo proširio dozvolu koju je papa Ivan Pavao II. već dao 1988. godine.

Papa Benedikt je također bio vrlo svjestan činjenice da posebno velik broj mladih osjeća vrlo snažnu privlačnost spram starije forme liturgije i stoga ju je njima želio učiniti puno dostupnijom, kao dio Nove evangelizacije, kako ju je sv. Ivan Pavao II. nazvao, u sklopu koje želimo pružiti sva sredstva koja je Crkva odobrila da se ljudi približe vjeri i približe prakticiranju vjere.

Hrvoje: Što je s nekim od najupadnijih razlika između dviju formi, poput narodnih jezika, svećenika koji su okrenuti puku i „aktivnog sudjelovanja“ svih prisutnih? Nije li to ono što je Drugi vatikanski želio?

Gregory: S obzirom na korištenje narodnoga jezika i s obzirom na usmjerenje svećenika: korištenje narodnoga nije obvezno u novome obredu, nego se misa prema misalu Pavla VI. može slaviti na latinskom. Po pitanju usmjerenja svećenika, to je također, recimo tako, strano liturgijskoj reformi. Postoje drevne crkve u Rimu u kojima, premda nisu tako dizajnirane, svećenik je efektivno okrenut puku – crkva poput sv. Klementa, primjerice. To su liturgijske dispozicije koje zapravo ne pripadaju jednoj ili drugoj formi.

S obzirom na aktivno sudjelovanje, recimo da korištenje narodnoga jezika i uporaba određene vrste glazbe zasigurno olakšava ljudima da sudjeluju u novome obredu u nekim vidicima. Ali ne mislim da bilo koji aspekt stare misi čini aktivno sudjelovanje nemogućim. Sigurno zahtjeva više rada, traži više pripreme i malo više studija. Mislim da sada vidimo, osobito među mladima, to jest ljudima koji su odrasli u računalnom dobu, koji znaju svakovrsne stvari o tome kako prikupljati i obrađivati informacije puno opširnije nego li njihovi roditelji, da su sposobni nositi se s višom razinom koju stara misa zahtjeva – da su dorasli korištenju stranoga jezika – latinskoga.

Dodao bih da, primjerice, korištenje narodnoga jezika ne jamči automatski da će ljudi aktivno sudjelovati. Prvi put kad sam vidio misu prema bizantskome obredu, bila je na engleskom, ali nisam imao apsolutno nikakve ideje što se događalo. Sada ju redovito pohađam gdje ju se uglavnom slavi na staroslavenskom, ali imam poprilično dobru ideju o tome što se događa, jer sam se svjesno potrudio naučiti tu liturgiju i naučiti kako u njoj aktivno sudjelovati. I posebno u razdoblju pismenosti, s korištenjem priručnoga misala, mislim da je ljudima poprilično lako pratiti forme tradicionalne liturgije.

Hrvoje: U svakome slučaju Drugi vatikanski je želio neku vrstu liturgijske reforme. Postupaju li ljudi protivno željama jednoga sabora ako idu na tradicionalnu misu? Je li to pogrešno na neki način?

Gregory: Ne vjerujem da je pogrešno na bilo koji način zato što je Drugi vatikanski prije svega želio da ljudi vide liturgiju kao vrhovni izražaj svojega sudjelovanja u vjeri. Drugi je vatikanski pozvao da se uporaba latinskog očuva, primjerice. Opisao je gregorijanski koral kao formu koja ima prvenstvo mjesta u liturgiji. Stoga, ono što se na Saboru osobito željelo bile su liturgijske reforme koje će poticati aktivno sudjelovanje, ali aktivno sudjelovanje u liturgiji koju su poznavali.

Nijedna razumna osoba ne bi, mislim, zanijekala da su neke odredbe liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog otišle dalje od slova onoga što je Sabor tražio. Sam je papa Benedikt to više puta rekao, mnogi su učenjaci to rekli, kao i osobe koje su ugledne u Crkvi. Stoga, ne bih rekao da to u bilo kojem smislu dovodi u pitanje ono što je Drugi vatikanski učinio i papa Benedikt je to vrlo pomno istaknuo u svojem motupropriju „Summorum Pontificum“, u kojem je naveo smjernice prema kojima imamo širu dozvolu za korištenje stare liturgije.