Papa Franjo: Crkva je slobodna u Duhu; ako je zatočena u zakonu, stvara robove

U svojem hodu vjere, Crkva i svaki pojedini kršćanin trebaju paziti da se ne zatvore u sustav normi, nego trebaju dati prostora „sjećanju“ na darove koje su primili od Boga, dinamizmu „proroštva“ i horizontu „nade“. Papa Franjo razmotrio je te tri ključne riječi u jutrošnjoj homiliji na misi u Domu sv. Marte.

Struktura zakona koji sve razgraničava te oslobađajući dah proroštva koji potiče ponad granica. U životu vjere preveliko povjerenje u normu – napomenuo je papa Franjo – može ugušiti vrijednost sjećanja i dinamizam Duha. Isus, u današnjem evanđeoskom odlomku, to očituje pismoznancima i farizejima – koji su ga htjeli ušutkati – koristeći prispodobu o vinogradarima ubojicama.

Najamnici, kojima je vlasnik povjerio dobro organiziran vinograd, odlučuju se pobuniti, mrmljajući i ubijajući sluge koje je gospodar poslao kako bi uzeli dio uroda koji mu pripada. Na koncu, ubijaju i vlasnikova jedinoga sina, čime su zli vinogradari željeli prigrabiti čitavo njegovo nasljedstvo.

Kazuistika i sloboda

Ubojstvo slugu i sina – koji su slika biblijskih proroka i Krista – pokazuje sliku „naroda koji je zatvoren sam u sebe, koji se ne otvara Božjim obećanjima, koji ne očekuje Božja obećanja. Narod bez sjećanja, bez proroštva i bez nade“ – ustvrdio je papa Franjo. Narodne glavare zanima podizanje zakonskih zidova, „zatvorenog pravnog sustava“ i ništa drugo.

Sjećanje ih ne zanima. A proroštvo? Bolje da ne dolaze proroci. Što je s nadom? Svatko će ju ionako vidjeti – tako je Papa opisao sustav „zakonoznanaca, teologa koji su uvijek išli putem kazuistike i nisu dopuštali slobodu Duha Svetoga; nisu prepoznali Božji dar, dar Duha te su ga željeli uokviriti, jer“ – kako je rekao – „ne dopuštaju proroštvo i nadu“. Tom se vjerskom sustavu obraća Isus; sustavu koji, prema Papi, sv. Petar u svojoj prvoj poslanici opisuje kao „pokvaren, monden i požudan“.

Sjećanje oslobađa

I sam je Isus bio kušan da izgubi sjećanje na svoje poslanje, da ne dadne mjesta proroštvu; da prednost pruži sigurnosti umjesto nadi – što je, smatra Papa, bit napasti u pustinji. „Te je ljude Isus opominjao, zato što je sam poznavao to iskušenje: 'Vi obilazite pola svijeta kako biste stekli jednog obraćenika, i kad ga pronađete, činite ga robom“. Taj tako organiziran narod, ta tako organizirana Crkva stvara robove! Stoga se razumije Pavlova reakcija kad govori o ropstvu zakona i slobodi koju daje milost. Oslobođen narod, oslobođena Crkva koja ima sjećanje, koja daje mjesta prorocima, koja ne gubi nadu“.

Otvoreno ili zatvoreno srce?

Dobro organiziran život – istaknuo je Sveti Otac – „slika je naroda Božjega, slika Crkve, a također i slika naše duše“, za koju se Otac brine s „velikom ljubavlju i nježnošću“. Pobuniti se protiv njega, poput vinogradara ubojica, znači „izgubiti sjećanje na dar“ koji smo primili od Boga. Važno je „uvijek se vraćati na korijene“, kako bismo imali živo „pamćenje i da ne bismo pogriješili u hodu“.

„Sjećam li se čudesa koja je Gospodin učinio u mojem životu? Sjećam li se Gospodinovih darova? Mogu li otvoriti srce prorocima, to jest onima koji mi kažu: 'Ovo nije dobro, trebaš ići tamo; idi naprijed, riskiraj'? To čine proroci… Jesam li otvoren tome ili sam ispunjen strahom te se radije zatvaram u kavez zakona? I na koncu: ufam li se u Božja obećanja, kao što je to činio naš otac Abraham, koji je otišao iz svoje zemlje, ne znajući kamo ide, samo zato što se uzdao u Boga? Bilo bi nam dobro postaviti si ta pitanja“ – ustvrdio je na koncu papa Franjo.