Deveta nedjelja kroz godinu, razmišlja velečasni Marijan Vukov

Deveta nedjelja kroz godinu, razmišlja velečasni Marijan Vukov.

Draga braćo i sestre! Zbilja bi bilo lijepo kada bismo misna čitanja shvatili kao Božji dar i Njegov zahvat u naše živote. Uvijek se u nedjeljnoj liturgiji, kroz zapisanu Božju Riječ provlači neka temeljna nit ili misao. S obzirom da je Božja Riječ duboka, neiscrpna i neprestano nadahnjujuća, svaki čovjek može iz nje uzeti ono što mu se svidi ili ono što mu osobito Duh Sveti želi poručiti. U današnjem evanđelju po Luki slušamo o tome kako je Gospodin izliječio satnikova slugu.

Na taj način bismo danas mogli razmišljati o vjeri i povjerenju. Satnik je imao toliku vjeru u Isusa da je bio spreman na „čudo“ jer nije inzistirao na osobnom, fizičkom susretu između Ozdravitelja i bolesnika. Nakon što je satnik čuo za Isusa, poslao je k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. No, nakon što je Gospodin prihvatio poziv i bio nadomak satnikove kuće, gdje je ležao bolesnik, stiže poruka za Isusa „Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj.” (Lk 7,6s). Zanimljivo je to što satnik odustaje od susreta Isusa i njegova bolesnoga sluge vjerujući da je Njegova riječ dovoljna za ozdravljenje.

Inače, satnik je predstavljen Isusu riječima „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.” (Lk 7,4s). Svakako iz ovoga možemo iščitati da je bio čovjek brižan i da je volio ono što je njegovo. Također, sagradivši sinagogu sigurno je pokazao i brigu za duhovno, za ono Božje. I po pisanju sv. Luke evanđelista, tek kad je Isus stigao u Kafarnaum, tek tada satnik, čuje za Isusa. I odmah svjedoči svoju vjeru. Ne možemo točno znati kakav je on imao odnos prema Gospodinu ali svakako da se iz teksta može zaključiti da je bio pobožan i dodao bih da je imao određeni instinkt, ili bolje reći milost, za prepoznati važnost Onoga koji je došao. I potom je izrečena poznata nam rečenica koju izgovaramo svaki puta kada smo na misi, pred svetu Pričest “nego samo reci Riječ i ozdravit će duša moja”…

Stoga se i ja sam mogu zapitati: kakva je moja vjera? Moram li nešto dotaknuti ili vidjeti da bih mogao vjerovati? Osvjedočen mnoštvom svetopisamskih tekstova, jesam li ja danas stamen u svojoj vjeri ili sam radije sumnjičav?

Vjerujem da se odgovor na ovo pitanje krije u našoj osobnoj molitvi, u našem osobnom odnosu s Bogom. Sigurno je bilo u ovoj evanđeoskoj zgodi onih koji su nijemo promatrali satnika i njegovo ponašanje, čudeći se kako sada zove Isusa a potom poručuje da se ne muči dolaziti bolesniku odnosno da je dovoljno izgovoriti Riječ i sluga će mu ozdraviti. Možda ni nama nije jasno. Ali nam je svakako jasno da Gospodin poznaje cijelu ljudsku osobnost i prije nego se susretne s čovjekom. Isus zna koliko je molitava izrečeno i Njemu upućeno na različite nakane. Isus prije nego li mu se obratimo već zna kakva je i kolika je naša vjera. On je svemoguć. I siguran sam da u mnogim slučajevima uslišanje naših molitava i prošnji upravo ovisi od nas samih: u smislu ako budemo imali vjere, bit će nam!

I to je ono što počesto zaboravljamo u našem odnosu s Bogom. Izgleda da je previše kalkulacija i računanja s naše ljudske strane. Da ne kažem i uspavanosti, jer znamo zaboraviti na Gospodina kada nas ništa ne tišti. Čim se pojavi problem, odmah se u nama budi uspavani kršćanin koji sklapa ruke na molitvu i diže oči ka nebu. Neka nam današnje Evanđelje bude na ohrabrenje da Bog može i želi spasiti svakog čovjeka. Također, neka nam bude i poticaj da nikada ne zapustimo molitveni odnos s Gospodinom jer je on odraz naše vjere. Tako neka bude. Amen.