Tijelovo, razmišlja vlč. Marijan Vukov

Draga braćo i sestre! Katolička crkva u liturgiji danas slavi svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo. Kako znamo, naš Gospodin Isus Krist je na Veliki četvrtak ustanovio sakramente sv. Reda (Svećeništva) i sv. Euharistije. U Crkvi se ova svetkovina slavi od srednjega vijeka a mi je danas osobito prepoznajemo kada se u procesiji ispred cijelog Božjega naroda nosi u pokaznici Tijelo našega Gospodina tj. posvećena hostija.

Stoga nam je ovaj dan velik, radostan i svečan. Vrijeme je ovo kada u mnogim našim župama slavimo primanje sakramenata prve sv. Pričesti, kao i sakramenta Pomirenja i Krizme. Također, djeca i mladi koji primaju sakramente, a osobito prvopričesnici, čine gotovo neizostavni dio u tijelovskoj procesiji. Puk pjeva euharistijske pjesme a prvopričesnici cvijećem obasiplju cestu kojom će proći Gospodin prisutan u komadiću kruha. I na taj način mi katolici javno svjedočimo srž naše vjere: Gospodin je ispunio svoje obećanje i trajno je prisutan među nama! No, što zapravo znači „tajna vjere“ ili kako dokučiti tajnu Euharistije?

Koliko god neki govorili da je vjera privatna ili osobna stvar, toliko im se zapravo može i proturječiti. Kada ja sâm sabrano molim, kada sjedim na klupi ili sam na koljenima u kapelici ili crkvi, pred Euharistijskim Isusom, ja uistinu jesam sjedinjen s Bogom. Gospodin Bog i ja smo zajedno, osjetim Njegovu prisutnost. I taj sveti trenutak za kojega samo ja tada znam kakav je, jest moj, jest privatan i osoban jer Njemu izričem sve ono što je skriveno od ljudi i Njemu povjeravam. Pritom, u istoj toj molitvi ja bivam osnažen milošću i prisutnošću samoga Boga. Nadahnut blizinom Euharistijskog Isusa, napuštam prostor svoje duše, izlazim iz crkve i nastojim izvršiti svoje poslanje za koje sam dobio ohrabrenje i snagu! Dakle, trenutak molitvenog zajedništva s Bogom bio je osoban, privatan a trenutak kada počinjem djelovati kao kršćanin je javan. Moment kada kršćanin iz kontemplacije (molitve) prelazi u akciju (djelovanje) počinje biti očit, vidljiv i drugima. Upravo je svetkovina Tijelova takva prigoda: da se od doživljene vjere iznutra, ona prenese na van, pokaže i na ulici, posvjedoči pred cijelim svijetom.

U današnjem drugom čitanju, u Poslanici Korinćanima, sveti nas Pavao podsjeća na sam početak ovog neshvatljivog Otajstva „Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen«.” I potom nastavlja “Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen«.” (1 Kor 11,23-25). Vidimo da nam je dva puta Gospodin Isus poručio da to činimo Njemu na spomen! Dokle god Crkva čuva i vrši ovu zapovijed Euharistije, od koje zapravo i sama živi, nikada neće nestati. Euharistija je jezgro našega duhovnog života. Pa čak i ona osoba koja se ne pričešćuje Tijelom i Krvlju Kristovom, nego to čini na duhovan način, živi od iste te Prisutnosti, od istoga toga Duha, od istoga toga Boga.

I zato ne bismo smjeli nikada smetnuti s uma od Boga blagoslovljeno i odabrano vrijeme kada biti s njime u zajedništvu! Nedjeljom ovu tajnu vjere činiti Njemu na spomen. Nedjeljom ne samo tijelom otići u crkvu, nego i tijelom i srcem i dušom slaviti Boga jer nam se darovao u neshvatljivoj hostiji! Na oltaru, u malenom komadiću kruha, leži tajna svete Euharistije. Misterij razumom teško dokučiv, srcem pak lakše spoznatljiv. Razumom teško shvatljiv, srcem pak utjeha i nada, radost i jakost.

Stoga, draga braćo i sestre, neka tijelovska procesija u mojoj župnoj zajednici ne bude samo siromašan izričaj naših narodnih nošnji i običaja, nego neka bude bogati izričaj ponosa i kršćanskoga poleta naše svete katoličke vjere. Tako neka bude. Amen.