2016-05-01 10:15:00

O jeziku Marulićeve "Judite" - M. M. Letica


Drugi i završni prilog o jeziku Marulićeve ″Judite″, povodom 515. obljetnice njezina dovršenja – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prošli smo put čuli stanovite podatke o jezičnim i literarnim osobitostima spjeva ″Judita″ i pripadne mu poetski intonirane prozne posvete. Pritom je rečeno da kod pisanja dotičnoga spjeva Marul je rabio većinom ikavske a znatno rjeđe ekavske oblike, k tome su spomenute neke od mnogih u ″Juditi″ zatečenih riječi koje bi većina današnjih Hrvata ocijenili isključivo kajkavskima te smo čuli da Marko je Marulić pisao jednim dijelom prema fonološkom, a drugim po morfonološkom odnosno korijenskom načelu.

Kada je riječ o jeziku ″Judite″, neotklonjivo se nadaje pitanje: Koji je on i čiji? Vrli Hrvat Marul svoj jezik nazva već na naslovnici, u punini identitetske samosvijesti, hrvatskim; ″Judita″ je, reče, složena u hrvatskim stihovima:

″Libar Marka Marula Splićanina / u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit / u versih harvacki složena / kako ona ubi vojvodu Oloferna / po sridu vojske njegove / i oslobodi puk israelski / od velike pogibili″.

Jezik Marulov nerijetko iskazuje jasne staroslavenske odnosno crkvenoslavenske elemente. To se primjerice prepoznaje u riječima ″počtovani″, ″hitrost″ u značenju ′umijeće, vještina′, te u oblicima ″va″, ″vavik″, ″vazeti″, koji bivaju istoznačni izrazima ″u″, ″uvik″, ″uzeti″. Tako se još i danas kaže u mnogim hrvatskim mjesnim govorima; ne samo u čakavaca nego i štokavaca.

Nema nikakve sumnje da je sa svoje literarne kakvoće odnosno artističke osobitosti Marulova ″Judita″ prvo veliko umjetničko djelo ne samo u okrilju hrvatske nego i svih slavenskih književnosti, k tome i jedno od najvećih djela onodobne svjetske literature.

Pritom je ″Juditu″ pisao Marul ponajprije za široki hrvatski puk, a ne za humanistički obrazovanu elitu. U spomenutoj posveti jasno kaže: ″... ulize mi u pamet da ju stumačim našim jazikom, neka je budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke″. Treba u tome smislu spomenuti zanimljivost da je u Marulovo vrijeme malo koji Splićanin iz puka, razumio značenje riječi ″hiljada″. Naime, Marulić u ″Juditi″ redovito rabi hrvatsku, sveslavensku i indoeuropsku riječ ″tisuća″, a grčku ″hiljada″ samo jednom, i to na mjestu gdje mu bijaše potrebna poradi rime: ″Kad zbroji zastupi, piših jih biše tad / s kimi se uputi, sto dvadeset hil′jad.″ Znajući da će ta riječ ostati većini čitatelja nejasnom, Marul u bilješci na margini odnosno prirubku stranice, prije nego što će objasniti da ″piših″ ili vojnika pješaka bijaše sto i dvadeset tisuća, tumači: ″Hil′jad je tisuća.″

Zanimljiv je i suprotan primjer, gdje Marul hrvatsku riječ dopunjuje, također na margini, grčkom riječju. ″Saužge činiše gori na oltare, / zavite svaršiše prikazavši dare″, pjeva Marul te tumači: ″Saužgi djački se zovu holocausta.″ Treba kazati da je ″holokaust″, u značenju ′žrtva paljenica, žrtva posve spaljena u ognju′, izvorno grčka riječ, koja je prešla u ″djački″ odnosno latinski jezik. (″Holokaust″ dakle nije hebrejska riječ, premda se takvom često doživljava – Židovi za masovna, višemilijunska stradanja svojega naroda u 20. stoljeću, najčešće rabe hebrejski izraz ″šoa″ u doslovnome značenju ′zatorni vihor koji ostavlja pustoš′.)

Usuđujem se pretpostaviti da su Marulićeve objasnidbene bilješke na marginama ″Judite″ uistinu pravi jezični dragulji. Tako, među inim, Marul objašnjava: ″Poet. Poete se zovu ki pišu verse.″; ″Drom ali drum zove se put općeni.″; ″Cilicij harvacki se zove vrićišće.″

S obzirom na versifikaciju treba kazati da je ″Judita″ spjevana u dvostruko rimovanim dvanaestercima, tzv. ″aleksandrincima″, najsloženijoj i najtežoj stihotvornoj formi. Majstorstvo u njoj iskazano, uzdiglo je hrvatski književni jezik na kvalitativno viši stupanj, ozbiljilo neslućene potencijale njegove umjetničke izražajnosti. U ″Juditi″ se isprepliću i prožimaju humanistički misaoni kozmopolitizam te hrvatski instinkt za nacionalnim i vjerskim samoodržanjem. Starozavjetnu junakinju, Židovku Juditu, Marulić je aktualizirao i kontekstualizirao; ona je imala sokoliti duh puka izloženoga prijetnji pogibelji od nadošle turske sile. Marulova junakinja Judita gdjekad je opisana kao ljepotna i putena renesansna ″gospoja″ iz svjetovne lirike, trubadurske i petrarkističke; krajobraz odgovara Marulovu zavičaju; vojska ima odlike ondašnje ugarsko-hrvatske konjice i pješaštva. Jednom nogom u srednjovjekovnoj nabožnoj literaturi a drugom u renesansnoj svjetovnoj, spjev ″Judita″ skladno isprepliće i združuje molitvene zazive i čuvstvene odazive na zov ljepote: vrhunaravne ljeposti žene i prirode, proljeća i praskozorja (dobâ godine i dana mnogo slavljenih u petrarkističkoj poeziji).

Marko Marulić – rođen u Splitu 1450., gdjeno je i preminuo 1524. – bijaše, već za života, u Europi priznat i cijenjen pisac kao ni jedan Hrvat prije i poslije njega. Primjerice, Marulićevo latinsko djelo ″De institutione bene vivendi″, nabožno-poučnu knjigu s primjerima životopisa svetaca, čitahu budući isusovački svetci Ignacije Loyolski i Franjo Ksaverski. Potonji ju prenese na Daleki istok, gdjeno jedno njezino poglavlje doživje 1591. japansku adaptaciju. K tome ″Institucije″ čitaše i sv. Thomas More, a na jednome primjerku Marulićeva djela ″Evangelistarium″ engleski kralj Henrik VIII. vlastitom rukom ispisa bilješke.

Marka Marulića ponosno nazivljemo ″otac hrvatske književnosti″, premda i hrvatske književnosti i hrvatskih knjiga bijaše i prije Marula i ″Judite″. Uostalom, prva tiskana knjiga na hrvatskome jeziku jest ″Misal po zakonu rimskoga dvora″ iz 1483. A Marulić je znatno kasnije, godine 1501. – dana 22. travnja – dovršio ″Juditu″. Taj nadnevak s pravom obilježavamo kao Dan hrvatske knjige, iako rukopis ″Judite″ bî oknjižen, objelodanjen kao tiskana knjiga, tekar 1521., a 1522. i 1523. doživje još dva izdanja.

O važnosti i prvenstvu Marulićeve ″Judite″ dojmljive je misli izrekao nenadmašni Veselko Tenžera. Završavam citiranjem ulomka njegova eseja ″Vjera zamijenjena vjerom″ (″Vjesnik, 10. kolovoza 1971.):

″Jezik kojim se dotad pola milenija sricalo uklese, bilježilo zakone i oporuke, kojim su netom prije Džore Držić i Šišmund Vlahović Menčetić započeli pjesničke pustolovine, sad je zadobio dignitet ′herojske′ pjesničke forme. Udaren je temelj hrvatskoj umjetničkoj književnosti i jedan narod započeo je dijalog s tajnom, sa sudbinom, s poviješću. Njegova kob je imenovana, njegova povijesna pustolovina otisnuta je u pismenima koja, hraneći se prolaznošću, stvaraju vječnost.″








All the contents on this site are copyrighted ©.