Papa Franjo: Ljubi bližnjega po primjeru dobrog Samarijanca

Nemoj klasificirati druge kako bi vidio tko ti je bližnji, a tko ne. Možeš postati bližnji svakoj potrebitoj osobi koju susretneš, ako u srcu imaš smilovanja – to je središnja teza Papina tumačenja Isusove prispodobe o dobrom Samarijancu, koju je predstavio tijekom današnje opće audijencije.

Jasno pravilo klasifikacije "bližnjih" i "ne-bližnjih"?

„Tko je moj bližnji?“ – pitanje je koje je jedan zakonoznanac postavio Isusu, želeći znati što mu je činiti da baštini vječni život. Želja zakonoznanca bila je – kako objašnjava Papa – imati jasno pravilo koje će mu omogućiti da druge klasificira u „bližnje“ i „ne-bližnje“; one koji mogu postati bližnji i one koji to ne mogu. Krist mu odgovara poznatom prispodobom o čovjeku kojeg su razbojnici izranili i ostavili polumrtva.

Ljubav ne slijedi automatski iz spoznaje

Svećenik i levit – premda su Gospodinovi zakoni u takvoj situaciji nalagali da mu trebaju pomoći – prolaze kraj unesrećenog čovjeka. „Bili su u žurbi“ – kazao je papa Franjo. „Svećenik je možda gledao na sat i rekao: 'Zakasnit ću na misu… moram reći misu'. A Drugi je rekao: 'Ne znam dopušta li mi to zakon, jer ima krvi i bit ću nečist…' Otišli su drugim putem i nisu se približili.“

Tu se nalazi pouka: nije da oni koji pohađaju Božji dom i poznaju njegovo milosrđe automatski znaju voljeti bližnjega. Nije automatski! – naglasio je Papa. Možeš poznavati čitavu Bibliju, možeš znati sve liturgijske rubrike, možeš poznavati čitavu teologiju, ali iz spoznaje ne slijedi automatski ljubav: ljubav je jedan drugi put: s inteligencijom, ali nešto više…

Dva hladna i jedno milosrdno srce

Svećenik i levit vide ranjenog čovjeka, ali ga zanemaruju; gledaju, ali ne pružaju pomoć. Ne postoji pravo bogoštovlje koje ne vodi služenju bližnjemu – rekao je Papa, dodajući: Pred patnjom toliko velikog mnoštva iscrpljenog glađu, nasiljem i nepravdama, ne možemo ostati gledatelji. Zanemarivati patnju čovjeka znači zanemarivati Boga! „Ako se ne približim muškarcu, ženi, djetetu, starcu koji pati, ne približavam se Bogu“ – ustvrdio je Sveti Otac.

Ranjenom se čovjeku u prispodobi smilovao Samarijanac: „šizmatični Hebrej, kojeg se držalo strancem, poganinom i nečistim“. Razlika je u tome što su svećenik i levit „vidjeli“, ali su im srca ostala zatvorena i hladna. Srce Samarijanca je pak bilo usklađeno sa srcem samoga Boga. „'suosjećanje'“ – kako je rekao – „bitna je karakteristika Božjega milosrđa. Bog suosjeća s nama.“ To, prema papi Franji, znači da „Bog pati s nama, osjeća naše patnje.“

Suosjećanje i ljubav nisu "magloviti osjećaji"

U gestama i djelovanju dobroga Samarijanca prepoznajemo Božje milosrdno djelovanje u čitavoj povijesti spasenja – nastavio je. Radi se o „suosjećanju s kojim Gospodin izlazi u susret svakome od nas: ne zanemaruje nas, poznaje naše patnje, zna koliko nam je potrebna pomoć i utjeha. Približava nam se i nikada nas ne napušta.“

Postupanje Samarijanca nas poučava da suosjećanje i ljubav nisu magloviti osjećaji, nego da to znači brinuti se za drugoga, sve do toga da se za njega plaća. To znači kompromitirati se čineći sve nužne korake kako bi se drugome približili, sve do poistovjećivanja s njime: „ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe“.

Poći putem dobrog Samarijanca

Isus na kraju prispodobe mijenja perspektivu zakonoznanca koji je želio znati kako razlikovati bližnjega od onoga tko to nije: „Ne treba klasificirati druge kako bi vidjeli tko je, a tko nije bližnji. Možeš postati bližnji svakoj potrebitoj osobi koju susretneš, ako u srcu imaš smilovanja, to jest sposobnost patiti s drugim.“

Prispodoba o dobrom Samarijancu za sve nas predstavlja divan dar, ali i zadaću – napomenuo je Papa. „Svakome od nas Isus ponavlja ono što je rekao zakonoznancu: 'Idi pa i ti čini tako'“. Svi smo pozvani poći putem dobroga Samarijanca, koji je lik samoga Krista. Isus se prignuo nad nas, učinio se našim slugom i tako nas spasio, kako bismo se i mi mogli ljubiti kao što je on nas ljubio – ustvrdio je papa Franjo na koncu kateheze.