Pročitaj članak Idi na menu

Društvene mreže:

RSS:

Vatikanski Radio

Papin glas i glas Crkve u dijalogu sa svijetom

jezik:

Svijet \ Kultura

Novo tumačenje Ujevićeve 'Svakidašnje jadikovke' - M. M. Letica

Isus moli u Getsemanskom vrtu - RV

10/04/2016 16:32

Marito Mihovil Letica govori o novome tumačenju Ujevićeve ″Svakidašnje jadikovke″, što su ga podastrli pater Vladimir Horvat i Ivana Klinčić.

″O Bože, tek da dovrši / pečalno ovo lutanje / pod svodom koji ne čuje. // Jer meni treba moćna riječ, / jer meni treba odgovor, / i ljubav, ili sveta smrt. // Gorak je vijenac pelina, / mračan je kalež otrova, / ja vapim žarki ilinštak. // Jer mi je mučno biti slab, / jer mi je mučno biti sam – / (kada bih mogo biti jak, // kada bih mogo biti drag) – / no mučno je, najmučnije / biti već star, a tako mlad!″

Tako završava pjesma ″Svakidašnja jadikovka″ Augustina Tina Ujevića. Čini se prikladnim uvesti u temu citiranjem fragmenata iz eseja ″Pobratimstvo lica u svemiru″ što ga je davne 1980., povodom 25. godišnjice Tinove smrti, napisao bistri Veselko Tenžera:

″Svatko ima svoga Ujevića, [...] Oni koji vole ′Svakidašnju jadikovku′ nikad ne spominju ′Riđokosog Mesiju′, oni zaljubljeni u ′Tajanstva′ uopće ne čitaju njegovu himniku civilizaciji stroja i metropolitanske vreve. [...] ostavio je stotine, rekao bih, krivih tragova, kao da se želio sačuvati od potomaka.″ (″Vjesnik, 11. studenoga 1980.)

Prošle godine, 2015., dana 12. studenoga, bijaše 60. godišnjica Tinove smrti. A ove je godine njegova pjesma ″Svakidašnja jadikovka″ doživjela 100. rođendan. Tin ju je napisao početkom 1916. u Parizu. Postala je jednom od najpoznatijih njegovih pjesama. No poznavanje ne znači, nažalost, i ispravno razumijevanje. U golemoj se većini slučajeva smatra da dotična pjesma govori samo o pjesniku patniku koji ne nalazi nade u rješenje svojih životnih tegoba i patnji. Na još veću žalost, bît ″Svakidašnje jadikovke″, njezin autentično biblijski, judejsko-kršćanski smisao – nisu uzmogli u zadovoljavajućoj mjeri dosegnuti ni vrsni književni teoretičari. I oni su, avaj, slijedili, kao što reče Veselko Tenžera, ″stotine krivih tragova″.

No Tin Ujević nije bez ostatka, nije posve zameo tragove što vode u ispravno razumijevanje dotične pjesme – pa ih je pronicavo razaznao i pomno slijedio pater Vladimir Horvat. Oni su ga doveli do uvidâ kako je ″Svakidašnja jadikovka″ nerazdvojivo i na posve osobit način povezana s Mesijom, Kristom, Božjim tajanstvom odnosno otajstvom. Dòsēgnūti uvidi objelodanjeni su potkraj 2015. u znanstvenome radu ″′Svakidašnja jadikovka′ Tina Ujevića, patnika, pjesnika i proroka, uz njezinu 100. obljetnicu″. Članak se nahodi u prošlogodišnjem broju 10-12 časopisa ″Forum″, mjesečnika Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Naime, prof. dr. Vladimir Horvat, isusovac, filolog, umirovljeni profesor književnosti na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, te njegova suradnica dr. sc. Ivana Klinčić s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, suautori su izvornoga znanstvenog rada u kojem su proanalizirali Ujevićevu ″Svakidašnju jadikovku″. Pronašli su u njoj mnoge biblijske elemente i podastrli izvore svetopisamskih citata, polucitata i asocijacija te rastumačili simboliku pojedinih slika. Pritom su vjerodostojno ukazali na strukturne odnose kontradiktornih dijelova te konačno ponudili potpuno novu interpretaciju pjesme. To je prije svih potvrdio akademik Krešimir Nemec, vrhunski stručnjak za književnost, koji je i potaknuo Vladimira Horvata na objavljivanje ovoga zapaženog znanstvenog rada.

Istini za volju valja kazati da je već Stanko Lasić, ugledni teoretičar književnosti, uočio sličnost ″Svakidašnje jadikovke″ s pojedinim biblijskim tekstovima. O tome je u ″Zadarskoj reviji″ 1957. napisao: ″Riječi nose patinu starozavjetnih lamentacija Jobovih.″ Vladimir Horvat s pravom primjećuje: ″Lasić je došao u kontradikciju jer zapaža sličnost s biblijskim tekstovima, ali u Ujevićevu tekstu nije prepoznao biblijskoga Boga, niti je u Sinu Božjem prepoznao Isusa, nego pjesnika i općenito čovjeka patnika i njegovu pobunu.″ Unatoč tomu što Ujević u ″Svakidašnjoj jadikovki″ spominje Boga šest puta – uvijek ga pišući velikim početnim slovom – u Lasićevu tekstu analize ″bog″ je dosljedno pisan malim slovom. Horvat o tome kaže: ″Pomislismo da je to bio u ateističkom komunizmu propisani pravopisni zahvat. Ipak nije za takvo pisanje kriv lektor, nego sam Lasić, koji daje sljedeći komentar V. i VI. kitice: ′To nije obraćanje bogu kao nekom vrhunaravnom metafizičkom biću, nego prijekor životu, koji je varka i u kojem čovjek nužno doživljava slom svih svojih sanja.′″

Budući da nije moguće ukazati na sve elemente nove interpretacije ″Svakidašnje jadikovke″, zadržat ću se na stihovima kojima pjesnik aludira na početak i kraj Isusova ovozemaljskog života. Naime, u Ujevićevim stihovima ″Bez sjaja zvijezde udesa / što sijaše nad kolijevkom″ može se razaznati zvijezda koju su mudraci slijedili da bi dospjeli do Betlehema, do mjesta gdjeno tek rođeni Mesija, Isus, bî položen u jaslice. A stihove ″i duša mu je žalosna, / i on je sam i zapušten″ Vladimir Horvat i Ivana Klinčić tumače ovako: ″To nas podsjeća na početak Isusove muke u Maslinskom vrtu kad je svojim učenicima rekao: ′Žalosna je duša moja do smrti′ (Mt 26,38) i zamolio ih da bdiju s njime: ′Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!′ (Mt 26,38-40). U 3. stihu iste kitice ′i on je sam i zapušten′ nalazimo aluziju na činjenicu da je Isus triput dolazio učenicima i svaki put je našao da su pozaspali, te im je rekao: ′Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?′ (Mt 26,40).″

Ujevićeva patnja; u kojoj se, među inim, mogu prepoznati Jobove, Jeremijine i Isusove riječi – čine od njega pjesnika-proroka; on postaje, kako kaže Vladimir Horvat ″poeta-propheta″. Nadaje se pitanje: Odakle mladomu, 25-godišnjem pjesniku Tinu Ujeviću tvrdnja da je ″već star″? Odgovor se nahodi u njegovim teškim i bolnim životnim iskustvima: kad su mu roditelji zaprijetili razbaštinjenjem ako ne ostavi djevojku s kojom se bio zaručio, Tin je, bivajući veoma potresen tom prijetnjom, zauvijek napustio i zaručnicu i svoju obitelj te otišao u svijet. Bilo je i drugovrsnih raskida: s Matošem se razišao 1911., u bučnim i oštrim polemikama, pri čemu je odbacio hrvatska, pravaška uvjerenja vlastita Matošu te se približio jugoslavenskim nacionalistima u Hrvatskoj i Srbiji. Razbaštinjeniku i iskorjenjeniku Tinu, koji je ostao slab i sam, koji nije imao nigdje nikoga – ne preostade ništa drugo doli pokajnička jadikovka, biblijska tužaljka.

Nepridržane pohvale patru Vladimiru Horvatu i Ivani Klinčić što su Ujevićevu ″Svakidašnju jadikovku″ pronicavo i znalački osvijetlili kao osobit, nesvakidašnji primjer religiozne poetike kršćanskoga pjesničko-proročkog nadahnuća.

10/04/2016 16:32