Peta nedjelja kroz godinu - p. Alan Modrić

Uz liturgijska čitanja 5. nedjelje kroz godinu, razmišlja p. Alan Modrić.

Nema niti jednoga sveca ili čovjeka koji se istaknuo osobitim djelima ljubavi prema drugima, a da nije prošao put obraćenja. U biti, svako obraćenje počinje onog trenutka kada se postane svijesnim vlastite nedostojnosti i grešnosti pred svemoćnim Bogom, a s obzirom da je svaki svetac u svome životu bio i u većoj ili manjoj mjeri i grješnik, onda je bilo i potrebno da se i svaki takav pojedinac i obrati. Nije svet onaj koji se smatra svetim ili manje grešnim od drugih, ili onaj koji čini čudesa, ili je jako obljubljen od strane ljudi, nego onaj koji duboko proživljava svoju udaljenost od Gospodina i koji živi ponizno, zato jer shvaća kako sve što mu pripada, bilo to materijalno, intelektualno ili duhovno bogatstvo, dolazi od Boga i od talenata koje mu je Bog dao, a sve to ponajviše proizlazi iz savršenog Božjeg milosrđa. I u ovoj jubilejskoj godini milosrđa pozvani smo da postajemo sve više svjesni činjenice naše ukorijenjenosti u milosti Očevoj, koja je temelj kako našeg života, tako i poziva i poslanja koje nam je Bog dao da vršimo dok hodočastimo na ovoj zemlji i u ovome životu. Kakav je odnos Božjeg milosrđa i njegovog poziva pokazuju nam i čitanja koja slušamo na 5. nedjelju kroz godinu.

U sva tri čitanja susrećemo, mogli bi reći, isti model Božjeg djelovanja: Bog se objavljuje grešniku, oprašta mu i određuje mu njegovo poslanje i misiju. Tako u prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije slušamo kako sam prorok, sudjelujući u liturgiji u hramu, duboko proživljava Božju svetost: “Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!”,  i u skladu s time vlastitu grešnost i ništavnost: ”Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“. Koliko god je velika uznesenost i zadivljenost proroka s Božjim veličanstvom i moći, toliko je jak i osjećaj i iskustvo vlastite grešnosti i ograničenosti. Međutim, Gospodin na to odgovara na način koji je svojstven samo njemu: ne koncentrira se na čovjekovo grešno stanje, nego, opraštajući mu grijehe, ujedno mu daje i svoju milost da takav grješni čovjek može ostvariti poslanje koje mu Bog povjerava na ovome svijetu, a koje je, u slučaju proroka Izaije, navještanje dolaska Mesije i Spasitelja.

U drugome čitanju iz Prve poslanice svetog Pavla apostola Korinćanima Pavao nam donosi obrazac apostolskog vjerovanja koje je primio u Jeruzalemu godine 36. i predao crkvi u Korintu u vremenu 50-52. godine. Imamo navještaj smrti i uskrsnuća, pozivanje na pismo i na svjedoke uskrsnuća: „Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici“. Pavao tek na kraju ovoga čitanja navodi sebe kao svjedoka Kristovih ukazanja, ističući svoju malenost, nedostojnost i grešnost koja se očituje u činjenici progona Kristove Crkve koje je vršio sam Pavao prije svoga obraćenja. I u ovome slučaju Bog se ne vodi našim ljudskim kriterijima u prosuđivanju grešnika i njihovih grijeha. Ne samo da ne kažnjava Pavla, nego po snazi svoje milosti čini ga svojim najgorljivijim i najrevnijim apostolom: „Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom“.

Kao kruna svih ovih poziva koje Bog upućuje čovjeku dolazi nam poziv kojim Krist poziva Petra, glavu apostola, a koji je opisan u odlomku iz Lukinog evanđelja koje se čita na 5. nedjelju kroz godinu. Ovdje se Gospodin objavljuje u čudesnom ribolovu kojim raspršuje Petrovo poslovično sumnjanje i nepouzdanje u milost Božju. Petar na čudo ulova mnoštvo riba reagira tipično ljudski, tvrdoglavo gledajući samo sebe i svoje ograničenosti i grijehe koji mu zamagljuju pogled duha do mjere da ne vidi ozdravljujuću snagu Isusove milosti: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Sva sreća da Gospodin nije poput nas, jer da je tako, niti bi Petar bio od njega izabran, niti bi danas imali Crkvu koja je izgrađena na stijeni Petra i njegovih nasljednika. Isus Krist je onaj koji vidi preko čovjekovog grijeha, koji se ne zadržava na njemu, nego opraštajući i upozoravajući čovjeka daje mu dostojanstvo i čast u tolikoj mjeri da postaje njegovim poslanikom na zemlji sa zadaćom da u ime Božje privuče duše Kraljevstvu nebeskom: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Taj poziv vrijedi za svakoga od nas, bilo da smo svećenici, redovnici, bračni drugovi, djeca, mladi i stariji, bilo da radimo u politici, obrazovanju, tvornici, vojsci, policiji, uredu, poljoprivredi. Jednostavno, Gospodin Bog nam oprašta grijehe, vraća nam dostojanstvo i radost da budemo djeca jedinoga nebeskog Oca i povjerava nam misiju i poslanje na ovome svijetu, a to je da poštenim i čestitim životom ispunjenim ljubavlju, poniznošću i žrtvom lovimo ljude u mrežu koju je Isus Krist bacio i baca na ovaj svijet. Neka nas u tome podrži i u ovoj godini milosrđa njegova milost i zagovor njegove i naše nebeske Majke Marije!