O odnosu Crkve i politike - Marito Mihovil Letica

Povodom aktualnih parlamentarnih izbora, odnos Crkve i politike tematizira Marito Mihovil Letica.

»Često i opirući se postali smo kroz desetak zadnjih godina potpuni ovisnici o politici. Gdje god se dođe i zapodjene razgovor o bilo čemu, uvijek se sve završi s politikom. Ništa nas drugo ne zanima i ničemu više ne posvećujemo pozornost koliko upravo njoj. Postalo je nekom vrsti droge na nižoj, a metafizike na višoj razini ljudske zauzetosti. Bez politike jednostavno ne možemo više ni živjeti ni preživjeti. Zbog nje se ljutimo, svađamo, razdvajamo, grizemo i mrzimo. Važnija nam je od žene, brata, obitelji, vjere i domovine. Za sve je ona kriva i za sve je ona zaslužna. Po tome kojoj stranci pripadamo ili za koju glasujemo ocjenjuju nas susjedi, prijatelji i znanci. Sve je drugo manje sudbonosno od političkog svrstavanja: milosrđe, pobožnost, vjernost, dobrota, susretljivost, praštanje, ugled i zasluge. Lakše se oprašta hula i zlo nego pogrešna politička odluka.«

Citirao sam početak komentara »Moć politike«, sadržanog u knjizi »Odgovornost kršćana za svijet« (Sarajevo – Zagreb, 2005.) lucidnoga katoličkog intelektualca, sociologa religije Željka Mardešića, koji je pisao i pod pseudonimom Jakov Jukić. Navedene je rečenice Mardešić, nažalost pokojni od 2006., napisao prije više od desetljeća, a bivaju aktualnima i danas, osobito u ovo vrijeme održavanja izborâ za osmi saziv Sabora Republike Hrvatske.

Mi kršćani ne možemo očekivati od onih političara koji se osjećaju i očituju ateistima da ih obvezuje sadržaj i smisao jezičnoga složaja »odgovornost kršćana za svijet«. Pogotovo ne u Hrvatskoj gdje su stare ideološke parole komunizma reaktivirane u sekularizmu tzv. građanskog društva: jedna od njih glasi »Vjeri je mjesto u sakristiji!« Drugim riječima, velika većina ateističkih političara, uz časne iznimke, najviše bi voljela da kršćanâ i njihove vjere bude u javnome životu samo po inerciji i tradiciji, a ne po akciji i motivaciji. Ovdje nas zanima odgovor na pitanje što se očekuje od političarâ koji su vjernici, kršćani, katolici. Kako se oni trebaju ponašati, kako trebaju obnašati svoje dužnosti da budu autentični i kršćani »u svijetu«, a ne da budu neautentični i »od svijeta«?

Ono što kršćanski političari nikada ne smiju činiti jest zlorabiti kršćanstvo kako bi postigli nekršćanske svrhe. Neautentično je deklarativno zastupati kršćanske vrijednosti, a u isti mah postupati nekršćanski. Ne bi trebalo posebno isticati da mržnja prema političkom protivniku, kao uostalom mržnja prema bilo komu, zasigurno ne može biti nešto kršćansko, a još manje cilj kršćanstva. Ako se za politiku često kaže da je »umijeće mogućeg«, kako je to prije pet stoljeća napisao Niccolò Machiavelli, što bi značilo da se smije činiti sve što se može, da su sva raspoloživa sredstva za postizanje cilja prihvatljiva i dobrodošla – to nipošto ne vrijedi za kršćanstvo! Jer se, kako lijepo veli Mardešić, »upravo po čistoći sredstava ono odlikuje i razlikuje od politike. Zato se zlim putovima ne može nikada stići do dobrih ostvarenja. To bijeli starac Ivan Pavao II. uporno govori i ponavlja.«

Govoreći o odnosu Crkve i politike valja podsjetiti na jednu važnu činjenicu. Naime, premda je to uglavnom dobro poznato, ne će biti suvišno ponoviti da Crkvu ne čine samo biskupi, svećenici, redovnici i redovnice nego svi mi; mi svi, bilo klerici bilo laici, pripadamo Crkvi.

Za suvremeni odnos Crkve i politike mjerodavne su odluke Drugoga vatikanskog koncila, njihovo slovo i njihov duh. U vremenu nakon okončanja Koncila, tj. nakon 1965., bijaše na djelu nekoliko modela tog odnosa. Sedamdesetih se godina govorilo o tome da Crkva, ukoliko usmjerava pogled vjernikâ na onostrano, onozemno, na ideale kraljevstva Božjega koji će se u punini ostvariti tek u eshatonu, može i treba biti kritička savjest društva, tj. Crkva postaje kritičkom instancom svega ovozemnog života i djelovanja. Osamdesetih godina dolazi u prvi plan etička dimenzija, pri čemu Crkva podastire politici vrednote kršćanske etike, smjerokazne vrednote koje crpi iz primjera Bogočovjeka Isusa Krista, iz njegovih riječi i njegovih djela, pa ta i takva etika biva svojevrsnom poveznicom između vjere i politike. Ta dva modela političkog angažmana Crkve nisu zastarjela, nisu prevladana, nego ih je moguće reaktualizirati i reafirmirati u svakoj konkretnoj političkoj situaciji.

Crkva, koja je »stručnjak u humanosti«, kako ju je odredio papa Pavao VI. u govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda 1965., ima pred očima sliku čovjeka i njegova djelovanja zasnovanu na Objavi, na antropologiji kojoj je kriterije moralnosti i solidarnosti, pa time i djelovanja u društvenoj zajednici, zacrtao svojim primjerom Isus Krist. Najčešće je na djelu oblik odnosa Crkve i politike koji je Drugi vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« iliti »Radost i nada«, što govori o Crkvi u suvremenome svijetu, izrazio ovim riječima:

»Crkva koja se, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sistem, znak je i ujedno čuvar trenscendentnosti ljudske osobe. Politička zajednica i Crkva su, svaka na svojemu području, neovisne jedna o drugoj i autonomne. Obadvije su, iako s različitih naslova, u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi.« (br. 76).

Iz toga valja iščitati dvije stvari. Prvo: Crkva, premda se ne podudara sa stanovitom političkom zajednicom niti se veže uz neki politički sustav, može i treba imati utjecaj na politički život, na formiranje stranaka ili njihovih programa, navlastito demokršćanskih; sve u cilju općega dobra svih ljudi, a ne samo kršćana. I drugo: kršćanski vjernik ne bi smio dati glas političkoj stranci čiji je program ili dio programa u radikalnoj suprotnosti s naukom Crkve, s njezinom vjerom i njezinim moralom.

A kada neki političari spočitavaju Crkvi da se upliće u politiku, trebali bi biti svjesni da time upadaju u tzv. retorziju, odnosno da svojom izjavom oduzimaju mogućnost samoj toj izjavi. Jer kada političari prigovaraju Crkvi da se upliće u politiku, tada se ti političari zapravo upliću u poslove Crkve, u njezinu autonomiju i slobodu iznošenja stajalištâ.

Hrvatski se političari, nažalost, prečesto ne mogu osloboditi komunističkoga mentaliteta, koji je sklon smatrati da Crkvu i vjeru, ako ih se već ne može zabraniti, treba kontrolirati, držati zauzdane, po mogućnosti podvrgnuti svojim ciljevima. Tako smatra i donedavni predsjednik Vlade Republike Hrvatske, koji je često kritizirao javni, društveni, politički angažman Katoličke Crkve, time joj se uplićući u poslove i poslanje. Štoviše, dotični političar nedavno u Varaždinu nije prezao da u kola predizborne promidžbe pokuša upregnuti autoritet samoga poglavara Katoličke Crkve, izjavivši da bi papa Franjo vjerojatno dao glas SDP-u, kao pravim kršćanima, a ne nekim zatucanim barbarima što propagiraju mržnju. Što na to reći doli »O tempora, o mores!« te se nadati da ta vremena i ti običaji ostadoše od danas iza nas.