Ususret predstojećim izborima

Razmatranje ususret predstojećim izborima za osmi saziv Sabora Republike Hrvatske – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Hrvatski biskupi zajedno, a u posebnome pismu i nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, uputili su poruke biračima povodom izborâ za osmi saziv Sabora Republike Hrvatske, koji će se održati 8. studenoga 2015. Kardinal je Bozanić hrvatskim katolicima poručio među inim sljedeće:

»Svjestan sam, dragi vjernici, da se kao birači nalazimo pred teškom zadaćom i s pravom se smijemo pitati tko će biti kadar u Hrvatskoj prekinuti podjele, unutarnje i vanjske svađe, isključivosti i nesnošljivosti, te ponovno graditi toliko potrebno povjerenje, zajedništvo, ozračje dijaloga i međusobne suradnje. Sigurno da nema idealnih rješenja, stoga između mogućih treba birati bolje.«

Zaista, čak i oni krajnji razočaranici, koji ni u jednoj ponudi s izbornih lista ne vide ništa dobro ni poželjno – trebali bi izići na izbore i birati one za koje smatraju da nose manje zlo. Podsjetimo se pritom da je sv. Augustin razumijevao zlo kao »privatio boni«, što na hrvatski prevodimo kao 'lišenost dobra', 'nedostatak dobra'. Dakle, zlo nije negacija dobra, nego njegovo pomanjkanje. Jasno proizlazi da je u tome Augustinovu i kršćanskom smislu opravdano birati manji nedostatak dobra da bismo izbjegli veći.

Glede naputka kardinala Bozanića da biramo one koji će »prekinuti podjele, unutarnje i vanjske svađe, isključivosti i nesnošljivosti«, valja primijetiti da to jamačno nisu kandidati koji dijele Hrvate isključnim »ili«, kličući u noći predsjedničkih izbora »Ili mi ili oni!« A to nisu ni kandidati što, mijenjajući smušeno i brzopleto planove glede prihvata izbjeglica, nerazborito zaoštravaju odnose sa susjednim državama, tako da im branitelji koji prosvjeduju u Savskoj ulici dobrohotno poručuju da je rat završio te »žele imati sigurnu zemlju i dobre odnose sa svim susjedima, pa i Srbijom«.

Budući da su posrijedi prvi parlamentarni izbori nakon što je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, nova bi vlast morala djelovati sukladno Rezoluciji Skupštine vijeća Europe (iz 2006.) o nužnosti međunarodne osude zločinâ totalitarnih komunističkih režima. A to je, avaj, u posvemašnjoj suprotnosti s postupanjem hrvatske Vlade prilikom ili, bolje kazano, neprilikom uvođenja zakona znanoga kao »Lex Perković«, kada je, da se ne izruče Njemačkoj oni koji su u ime jugokomunističkoga totalitarnog režima ubijali hrvatske političke emigrante – Hrvatska osramoćena u Europi i svijetu te dovedena na prag sankcija.

Nije li dvolično štititi doušnike, nalogodavce i egzekutore komunističke tajne službe koji su desetljećima provodili smišljeni i sustavni državni teror, a u isti mah uporno nazivati terorističkim činom jedan usamljeni slučaj kada je nekolicina očajnih hrvatskih branitelja nepromišljeno iznijela na ulicu bocu plina?

Treba jasno kazati da ne će biti istinske pomirbe ni iz toga proizišloga nacionalnog jedinstva dok se ne omogući objektivno povijesno istraživanje jugokomunističkoga državnog terora i ne provede lustracija. A podsjećam da je lustracija, koju je u Hrvatskoj nepoćudno uopće spomenuti, kao nešto tobože natražnjačko i revizionističko – uglavnom uspješno provedena u svim postkomunističkim zemljama u okrilju Europske unije – osim u Hrvatskoj i Sloveniji. Dakle, što ili koga Hrvatska čeka?

Nažalost, Hrvatska se još uvijek nalazi, kako to izvrsno kaže samosvjesni novinar Tihomir Dujmović, »u raljama djece komunizma«, čak i ako nije svatko od njih bio formalno pripadnik Saveza komunista. Navest ću samo dva primjera između mnogih koji daju uvidjeti da su članovi Vlade na odlasku – neotklonjivo prožeti propalom komunističkom ideologijom.

Naime, Karl Marx smatrao je Hrvate »nepovijesnim narodom«, »otpatkom«, »šljamom«, a njegov ideološki sljedbenik Josip Broz 1971. reče: »Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu.« A kada je taj tobože nepovijesni narod ipak stekao državu, hrvatski je premijer 2012. izjavio da je Hrvatska – »slučajna država«. Nadalje, kada je pretprošla vlada 2009. povisila PDV s 22 na 23 posto, tadašnja je oporba mjesecima opsesivno i grozomorno trubila o »haraču«, sve dok ta oporba nije došla na vlast. Nedugo potom, početkom 2012., povisila je PDV s 23 na čak 25 posto; međutim, nije o tome povišenju govorila kao o »dvoharaču«, »duplom haraču« ili tomu slično – nego je dotični potez odjednom postao »nužna i poželjna mjera fiskalne politike«. Dakle, nešto loše i neprihvatljivo kvantitativno se povećalo prometnuvši se time u dobro i prihvatljivo. To je zaista pravi primjer tzv. »prijelaza kvantitete u kvalitetu« što ga u sklopu dijalektičkoga materijalizma naučavaše Friedrich Engels. Utvare komunizma i dalje lebde.

Autentični vjernici zasigurno ne će glasovati za ideološke sljedbenike onih koji religiju smatrahu »opijumom za narod«. Od katoličkih se vjernika očekuje da će, nakon što su od malih nogu kršćanskim odgojem formirali savjest te je sada informirali upoznavši izborne programe kandidata, dati svoj glas onima koji su spremni štititi ljudski život, kao Božji dar, od začeća do prirodne smrti; koji brak shvaćaju zajednicom muškarca i žene; koji ne će uvoditi u škole nove ideologije odnosno nametati lijevo-liberalnu kulturalnu hegemoniju, nego će promicati kršćanske i općeljudske vrijednosti; koji će se zauzimati za opravdane zahtjeve hrvatskih branitelja, bez čije žrtve ne bi bilo ni neovisne hrvatske države ni njezinih parlamentarnih izbora; treba birati one koji će se znati nositi s krizom nastalom priljevom mnoštva izbjeglica, tako da će pokazati humanost i kršćansko milosrđe te ujedno očuvati nacionalnu sigurnost i europski kršćanski identitet.

Glede gospodarskoga oporavka kardinal Bozanić u pismu kaže da »inicijative za jačanje gospodarstva moraju imati snagu u stvarnosti, jer golema nezaposlenost, prijetnje nastavka rasprodaje nacionalnih dobara, državni dug i tužne statistike iseljavanja itekako su stvarne«.

Treba istaknuti to da eventualnim neizlaskom na izbore činimo grijeh propustom. Papa Franjo u tome je smislu kazao da političko djelovanje imamo smatrati najvećim izrazom ljubavi za svoj narod. Ta ljubav međutim ne znači da ćemo se pri biranju voditi samo srcem, nego i razboritošću te naposljetku savješću. Jer srce može preferirati stanovitoga kandidata ili kandidatkinju zbog šarma, privlačnosti, zavodljivosti, bliske zavičajne pripadnosti itd. Također valja imati na umu da nečije uspješno vođenje tvrtke, bolnice, instituta, općine ili grada, nije čvrsto jamstvo da će taj kandidat biti uspješan u Vladi ili Saboru.

Dragi slušatelji Vatikanskoga radija, iziđimo na izbore te svojom informiranom savješću birajmo kandidate koji će promicati kršćanske i domoljubne vrijednosti – istinski, a ne hinjeno – te će sa svojih kadrovskih i organizacijskih kvaliteta biti sposobni u sljedećemu mandatu dostojno voditi Republiku Hrvatsku, služeći ne samo hrvatskomu narodu nego i svim državljanima Republike Hrvatske. Neka nam je svima sretno!