Papa: Zaključenje sinode, povratak je stvarnom 'zajedničkom hodu'

Prije svega, htio bih se zahvaliti Gospodinu koji je vodio naš zajednički hod ovih godina svojim Svetim Duhom, koji Crkvu nikad ne ostavlja bez svoje pomoći. Papa se zatim zahvalio Glavnome tajniku i Dotajniku sinode; Relatoru, Posebnom tajniku, Delegatima predstojnicima te svima koji su u ovom periodu neumorno radili za Crkvu, kao i Povjerenstvu koje je izradilo završni dokument (Relatio finalis). Neki su od njih radi toga – naglasio je papa Franjo – probdjeli noć.

Papa kaže kako se za vrijeme odvijanja sinode često pitao: ‘Što će za Crkvu značiti završetak rada sinode?’.  Svjestan je kako ovim nisu zaključene sve teme koje se tiču obitelji, ali su barem obasjane svjetlom evanđelja, predaje i dvotisućljetnom poviješću Crkve, utiskujući u njih radost nade i bez olakoga ponavljanja onoga o čemu se ne treba raspravljati ili pak onoga što je već rečeno.

Sveti Otac je također svjestan, da završetak sinode ne znači da su pronađena iscrpna rješenja za sve poteškoće i nedoumice koje prijete obitelji, ali su iste sagledane u svjetlu vjere; pažljivo ispitane te su se sudionici s njima suočili bez straha ili ‘guranja glave u pijesak’ (nepriznavanja istih).

Svima je sada lakše shvatiti važnost institucije obitelji i braka između muškarca i žene, utemeljene na ‘jednosti’ i ‘nerazriješivosti’, te da se kao takva cijeni kao temelj društva i ljudskog života. Čuli su se i slušali glasovi obitelji i glasovi pastira Crkve koji su na svojim plećima donijeli terete, ali i nade; obogaćenje i probleme obitelji svih krajeva svijeta.

Zaključenjem sinode potvrđena je živost Katoličke crkve koja se ne boji pronicanja uspavanih ('anesteziranih') savjesti, niti žive i slobodne rasprave o obitelji. Nastojali smo iščitati zbilju i današnju stvarnost Božjim očima kako bismo plamenom vjere osvijetlili srca ljudi, u povijesnomu času obeshrabrenja, društvene, ekonomske i moralne krize te prevlasti negativnoga.

Svima smo posvjedočili da za Crkvu evanđelje ostaje živi izvor vječne novine, protivno onima koji bi ga htjeli 'okameniti' ('indoktrinirati') u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih. Otkrita su i ‘zatvorena srca’ koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji – kazao je Papa.

 Završetak sinode ukazuje na to da je Crkva Crkva siromašnih u duhu i grješnikâ koji su u potrazi za oproštenjem; Crkva ne samo pravednih i svetih, nego također pravednih i svetih, kada se osjećaju siromašnima i griješnima. Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake 'konspirativne hermeneutike' i 'zatvorenih vidika', radi obrane i utemeljenja slobode djece Božje; radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene rđom jezične arhaičnosti ili jednostavno nerazumljivošću.

Za vrijeme odvijanja sinode, različita su se mišljenja mogla slobodno izraziti – ponekad na način koji i nije u cjelosti bezazlen – što je zacijelo obogatilo oživjelo dijalog, nudeći tako živu sliku Crkve koja se ne služi konfekcijski unaprijed pripremljenim modelima, nego crpi iz nepresušnog izvora svoje vjere, živu vodu kako bi napojila otvrdnula srca.

Vidjeli smo – nastavio je Papa – da stvari, mimo dogmatskih pitanja određenih Učiteljstvom Crkve, koje nekom biskupu izgledaju normalnima, nekom drugom biskupu, na drugom kontinentu, mogu izgledati gotovo kao sablazan. Ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može biti očitim i neupitnim propisom u nekom drugom društvu; ono što je za neke sloboda savjesti, za druge može biti zbunjujuće. Kulture su međusobno sasvim različite i svako načelo – kako sam rekao, dogmatska pitanja ustanovljena crkvenim Učiteljstvom – potrebno je inkulturirati, ako ga želimo primijeniti.

Inkulturacija ne slabi prave vrijednosti, neko pokazuje njihovu istinsku snagu i vjerodostojnost, budući da se prilagođuju (kulturi) ne mijenjajući se, nego mirno i postupno transformirajući različite kulture. Vidjeli smo uz bogatstvo naše različitosti da izazov ostaje uvijek isti: naviještanje evanđelja današnjem čovjeku, braneći obitelj od svih ideoloških i individualističkih nasrtaja. Bez upadanja u relativizam ili pak u demoniziranje drugih, nastojali smo u potpunosti i hrabro prihvatiti Božju dobrotu i milosrđe, koji nadilaze našu ljudsku proračunatost, i ne želi drugo nego da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4), kako bismo ovu sinodu uvrstili i živjeli u kontekstu izvanredne Godine milosrđa, koju je Crkva pozvana živjeti.

Bolje smo shvatili da istinski branitelji nauka nisu oni koji brane 'slovo' nego oni koji brane 'duh'; koji ne brane ideje, nego čovjeka; ne formule, nego besplatnost Božje ljubavi i oproštenja. To ni na koji način ne znači umanjiti važnost formula, koje jesu potrebne; niti umanjiti važnost zakona i Božjih zapovijedi, nego uzvisiti veličinu pravoga Boga koji se prema nama ne odnosi sukladno našim zaslugama niti po našim djelima; nego jedino u skladu s neograničenom velikodušnošću svojega Milosrđa (usp. Rim 3,21-30; Ps 129; Lk 11,37-54).

Iskustvo sinode znači nadići stalne napasti ‘starijega brata’ (usp. Lk 15,25-32) i 'zavidnih radnika' (usp. Mt 20,1-16) te još više vrjednovati zakone i zapovijedi stvorene za i radi čovjeka (a ne obratno; usp. Mk 2,27). U tom smislu dužno pokajanje, ljudska djela i nastojanja poprimaju dublje značenje – ne kao cijena spasenja, koju je Krist besplatno platio na križu, nego kao odgovor Onome koji nas je 'prvi ljubio' i spasio nas po cijenu svoje nevine Krvi, 'dok još bijasmo grješnici' (usp. Rim 5,6).

Prva dužnost Crkve nije da osudi ili da anatemizira, nego da naviješta Božje milosrđe; da poziva na obraćenje te da sve ljude privodi Gospodinovu spasenju (usp. Iv 12,44-50). Sveti je Otac također citirao riječi blaženoga Pavla VI., koji je – govoreći o Božjoj dobroti – zaključio da 'naše kajanje postaje Božja radost'. Sveti Ivan Pavao II. znao je reći da Crkva živi 'autentičnim životom kada ispovijeda i naviješta milosrđe te kada čini da se ljudi približe izvorima Spasiteljevog milosrđa, kojih je ona čuvarica i djeliteljica'.

Citirao je i riječi Benedikta XVI., da je 'milosrđe ustvari središnja jezgra evanđeoske poruke i samo Božje ime'; i da 'sve što Crkva govori i čini, pokazuje milosrđe koje Bog čuva za čovjeka'. 'I kada Crkva treba upozoriti na neku neživljenu istinu ili na izdaju nekoga dobra, onda to čini ponukana milosrdnom ljubavlju, kako bi ljudi imali život i kako bi ga imali u izobilju' (usp. Iv 10,10).

U svjetlu toga i zahvaljujući ovom vremenu milosti koje je Crkva proživjela, govoreći i diskutirajući o obitelji, međusobno se osjećamo obogaćenima. Mnogi od nas su osjetili djelovanje Duha Svetoga, koji je istinski protagonist i djelatnik sinode. Ni za koga od nas, riječ “obitelj” ne znači više isto što je značila i prije sinode. Štoviše, u njoj nalazimo već sintezu njezina zvanja, kao i značenja čitavoga sinodalnog puta - rekao je Papa.

Ustvari, za Crkvu 'zaključiti sinodu' znači vratiti se pravomu “zajedničkom hodu” kako bismo u sve krajeve svijeta, u svaku biskupiju, zajednicu i situaciju, pronijeli svjetlo evanđelja, zagrljaj Crkve, kao i podršku Božjega milosrđa! Papa je na koncu dao, kao i prošle godine, da se dokument Relatio finalis objavi.