Dvadeset deveta nedjelja kroz godinu - p. Alan Modrić

„Država, to sam ja“ – ovo je vjerojatno jedan od najpoznatijih citata koje smo mogli naučiti u školi na satovima povijesti, a koje je izgovorio Louis XIV., kralj Francuske, poznat pod nadimkom „Kralj sunce“ koji je „obasjavao“ svoju zemlju pune 72 godine. Ovaj citat, u biti, odražava jednu drugu, nama kršćanima, toliko poznatu rečenicu, izgovorenu u uši Eve u vrtu Edenu: “I vi ćete biti kao bogovi“ (Post 3, 5). Ovo su citati koji prate ljudski rod, odnosno preciznije rečeno, njegove vladare, vođe, rukovodioce, kraljeve, prinčeve, predsjednike i premijere kroz cijelu povijest, pa tako i u 21. stoljeću. Ne djeluje li nam da mnogi, koji bi trebali služiti svome narodu i cijelome čovječanstvu zbog talenata i sposobnosti koje su primili od Boga, provode život jednoga Louisa XIV.? Država, odnosno, s obzirom na veliku povezanost današnjeg svijeta, kugla zemaljska, to sam ja, postala je paradigma ponašanja i djelovanja mnogih važnih i ekonomski ili politički jakih ličnosti, na što nerijetko upozorava i papa Franjo u svojim nastupima, propovijedima, dokumentima, ukazujući na socijalnu nepravdu, „kulturološku kolonizaciju“, nasilje koje se provodi nad cijelim narodima i kontinentima. U svemu tome kaosu Božji glas se sve manje sluša, ali On, usprkos tome, nastavlja i dalje govoriti, naučavati i upozoravati. Isto to čini i u misnim čitanjima na 29. nedjelju kroz godinu kada odgovara svima onima koji, možda ne riječima, ali mislima, djelima i propustom žele nametnuti ovome svijetu, tuđem i svome narodu političku, ekonomsku i svaku drugu samovolju.

Tako nam Otac nebeski u prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije oslikava Slugu Gospodnjeg, što je u Svetom pismu naslov časti i dostojanstva podijeljen Mojsiju, Jošui, Davidu, Mariji, Isusu. Sluga Gospodnji se rađa kao izdanak iz sasušene zemlje, čovjek osamljen, prezren od društva. Međutim, to nije njegov konačni svršetak, jer on opravdava mnoge, koje svojom patnjom spašava i žrtvovanjem svoga života donosi mir i radost za mnoge.

Ovakvo oslikavanje Sluge Gospodnjeg nastavlja se i u drugom čitanju iz Poslanice Hebrejima gdje je Isus Krist opisan kao Veliki svećenik u nebeskom hramu. Ali, on nije Veliki svećenik koji bi bio udaljen od nas grešnika, nego je supatnik u našim slabostima, jednak je nama u svemu, osim u grijehu. Krist nam je blizak, razumije naše poteškoće, ali ne samo to, on i dijeli s nama križeve života, pomaže nam da ih nosimo.

Sve ovo prije rečeno na najbolji mogući način biva predočeno i ostavljeno nama u baštinu u odlomku iz Markovog Evanđelja koje slušamo na 29. nedjelju kroz godinu i gdje susrećemo sliku Isusa kao slugu sviju, kao onoga koji je došao na ovaj svijet ne zato da se oblači u svilu i kašmir, ne zato da uživa u bogatstvu i slavi, ne zato da mu svi drugi služe, ne zato da bude po onoj „Država, to sam ja“, nego zato da On služi drugima i svoj život položi za druge. Takvu pouku Krist daje Jakovu i Ivanu, svojim najbližim učenicima, koji još uvijek sanjaju o nekakvom proslavljenom i uzvišenom ovozemaljskom kraljevstvu, a ne o Kraljevstvu Nebeskom, pa uslijed takvog krivog shvaćanja bore se za povlaštena mjesta. Nažalost, i u Crkvi imali smo i imamo pojedince u čijem srcu ne odzvanjaju riječi: “Sin Čovječji došao je da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“, nego, „Crkva, to sam ja“. Takve pojedince simboliziraju Jakov i Ivan, koji će ipak doživjeti istinsko obraćenje i shvatiti da ono što Krist nudi nisu mjesta dvorjana u njegovoj kraljevskoj palači, nego čaša i krst služenja. Isus daje učenicima ne vladavinu, nego sposobnost i snagu da služe. Oni moraju kao Krist služiti i radosno se darivati drugima.

Misna čitanja jasno i nedvosmisleno poručuju odgovornima u društvu i u Crkvi kako se trebaju ponašati, kako trebaju nasljedovati Vladara svih vladara, Isusa Krista. A što je s nama, koji se smatramo malima, jednostavnima i beznačajnima? Ne primamo li i mi određenu pouku iz svega ovoga što smo čuli? Gospodinova poruka o služenju braći i sestrama tiče se i nas, kako bismo mogli na ispravan način služiti društvu u kojemu živimo, obitelji koju smo osnovali, radnoj organizaciji u kojoj smo zaposleni, bilo kojoj ljudskoj društvenoj jedinici. Jer, ako već sami vladari nisu onakvi kakvima bi trebali biti po Božjoj volji, nemojmo dopustiti da se ta pošast proširi i na nas, da zavlada malodušje, pesimizam, grabež, smrtna borba za pozicije. Onda se nemojmo čuditi što imamo takve vladare, jer oni proizlaze iz takvoga naroda, takvih obitelji, međuljudskih i društvenih odnosa. Molimo stoga Gospodina Isusa Krista da prosvijetli odgovorne u društvu i u Crkvi kako bi doista služili cijeloj zajednici slijedeći Njegov primjer, a zatražimo i mi milost služenja u radosti i miru, unatoč svim protivštinama kojima smo okruženi, jer jedino tako, služeći drugima, možemo već ovdje osjetiti predokus Kraljevstva Božjega kojega ćemo uživati u vječnosti poslije ovoga života.