Marito Mihovil Letica: Osvrt na drugi dio romana "Posljednja vremena"

Osvrt na drugi dio romana Michaela D. O'Briena »Posljednja vremena«, s podnaslovom »Ilija u Jeruzalemu«, pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

U kolokvijalnome govoru pridjev »apokaliptičan«, zbog svojih značenja 'tajanstven', 'zagonetan', 'zloguk', 'koban', 'katastrofalan' i sl. – malo koga ostavlja ravnodušnim. No budući da je glagol kao vrsta riječî prvotniji od pridjeva (nije slučajno da na latinskome »verbum« povrh svega znači 'riječ', a u gramatici se odnosi isključivo na glagol), valja u objasnidbi pojma posegnuti za grčkim »apokalýptō«, što znači 'otkrivam', 'objavljujem'.

U Bibliji je apokalipsa književna vrsta kojoj primarni cilj nije opisivanje povijesnih događaja, nego njihovo osmišljavanje. Autor apokaliptičkoga spisa odnosno djela vjeruje da se tijek povijesti odvija po Božjemu planu te nastoji otkriti tajnu povijesti, pojmiti njezinu zakonomjernost, tj. iz poznatih primjera koji su se zbili u prošlosti crpiti pouzdanje i nadu u konačnu pobjedu Boga nad sotonom, Krista nad Antikristom, dobra nad zlom.

Apokaliptičke opise budućih događaja nalazimo u Izaije, Ezekijela, Zaharije i Joela, a najznačajniji je starozavjetni apokaliptički spis »Knjiga o Danielu«, proročka knjiga i ujedno mesijanski navještaj. U Novome zavjetu, u sinoptičkim evenđeljima, Isusov se govor o svršetku svijeta (usp. Mt 24-25, Mk 13, Lk 21) nerijetko naziva »sinoptička apokalipsa« ili »mala apokalipsa«, a zadnja novozavjetna knjiga, »Otkrivenje«, koju napisao je apostol Ivan potkraj 1. stoljeća, dominantno je apokaliptička. Bolje rečeno, ona je osobit složaj apokaliptičke i proročke književne vrste. Premda nije uvijek moguće jasno razlikovati proroka od apokaliptika, ipak kao razlikovne odrednice valja kazati da prorok navješćuje izravno, rabeći uobičajene riječi odnosno više ili manje redovite književne izraze – apokaliptik navješćuje u tajnovitim slikama, brojevima, znakovima i simbolima. Treba k tome spomenuti da je na »Otkrivenje« apostola Ivana značajno utjecala Danielova proročko-apokaliptička knjiga.

Ukratko rečeno, apokalipse govore o eshatološkim događajima odnosno dohvaćaju se onoga što često nazivamo »posljednja vremena« te podastiru vizije »novoga neba i nove zemlje«.

Jedan od najznačajnijih svjetskih pisaca ovodobnih apokalipsa ili, preciznije kazano, brojnih romana o apokalipsi, jest Michael D. O'Brien, katolički autor iz Kanade. Važno je kazati da se novi nastavak njegova romana »Posljednja vremena« – čiji je prvi dio postao najpoznatiji suvremeni kršćanski roman te prava svjetska uspješnica – našao 5. listopada 2015. u prodaji, u isto vrijeme u Hrvatskoj i Americi. Pogodnost da je drugi dio romana »Posljednja vremena« dostupan na hrvatskome jeziku istodobno s objelodanjivanjem njegova prvog svjetskog izdanja, plod je agilnoga nastojanja nakladne kuće Verbum.

U prvome dijelu romana »Posljednja vremena« redovnik otac Ilija suočio se s čovjekom koji se uspinje na vrhove globalne svjetovne moći te smjera postati predsjednikom buduće svjetske vlade. Papa je posumnjao da bi upravo taj moćnik mogao biti Antikrist pa je ocu Iliji povjerio tajni zadatak da mu se približi i pozove ga na obraćenje. Otac Ilija to i čini, ali njegovi opetovani i brojni pokušaji da izvrši zadatak odnosno poslanje pokažu se naposljetku uzaludnima.

O sadržaju netom objavljena drugog dijela romana »Posljednja vremena«, dijela koji je podnaslovljen »Ilija u Jeruzalemu«, na ovitku hrvatskoga izdanja čitamo:

»U ovomu drugom nastavku glavni junak Ilija, sada biskup progonjen i tražen zbog lažne optužbe za ubojstvo, ponovno se pokušava približiti Antikristu. U pratnji subrata redovnika Henoka kriomice ulazi u Jeruzalem upravo u trenutku kada i Predsjednik stiže u grad kako bi započeo novu fazu uspona na vlast i pripravio put svojoj globalnoj vladavini. Ilija se nada da će ga uspjeti razotkriti kao Antikrista i tako upozoriti čovječanstvo na nadolazeću duhovnu opasnost. Kako se priča razvija, različiti se ljudi susreću s ocem Ilijom i u tim se susretima otkrivaju njihove najdublje tajne. / Ilija ustraje u svojoj misiji do samoga kraja, čak i kada sve izgleda izgubljeno, a neočekivan i uzbudljiv vrhunac ove priče svjedoči o istini da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube.«

Kanadski romanopisac, esejist, slikar i katolički aktivist Michael D. O'Brien rođen je 1948. u Ottawi. U djelovanju polazi od katoličke vjere i kršćanskoga svjetonazora, a u središtu njegove motivsko-tematske preokupacije jesu propast zapadne civilizacije, koja zabacuje svoje kršćanske identitetske odrednice, i opasnost od hegemonije političkih i gospodarskih moćnika u svijetu zahvaćenu globalnim totalitarizmom. O'Brien je na brojne jezike prevođeni pisac, koji postao je svjetski poznat po nizu apokaliptičkih romana pod nazivom »Djeca posljednjih dana«. Najpoznatiji među njima je roman »Otac Ilija: Apokalipsa«, iz 1996., u Hrvatskoj preveden kao »Posljednja vremena«. Glavni lik tih romana je redovnik Ilija, karmelićanin, pokršteni Židov, kojemu fikcionalni papa povjerava tajnu misiju razotkrivanja Antikrista. Neki od ostalih O'Brienovih hrvatskih naslova jesu »Otok svijeta«, »Pomrčina Sunca«, »Očeva pripovijest«. Treba kazati i to da je Michael D. O'Brien utemeljitelj i urednik katoličkoga obiteljskog časopisa »Nazareth Journal«.

Završavam citiranjem izuzetno dubokog, egzistencijalistički zapitanog i apokaliptički izražajnog uvoda u novi nastavak pohvalnoga romana »Posljednja vremena«:

»Promotrite pažljivo. Evo mora čovječanstva. Pogledajte valove u dubini i na površini, struje što se stapaju i razdvajaju, hitre i mirne ili vrtložaste. Ima tu uzburkane i mirne vode, čudovištâ pred kojima sve preza i čudesnih ljepota koje nas privlače k sebi te svakovrsnih složenosti između ovoga dvoga. Među njima su prekrasne pogibelji i vrline čija nas svojstva odbijaju. Sve je to prisutno u ovim vodama i prebiva zajedno u njima, svako na pripadajućem mu mjestu i na pripadajućoj dubini. Sve ovo žudi za gospodstvom nad mikroskopski sićušnim kraljevstvima ili za samodostatnošću u većima; neka su od njih uvjerena da imaju pravo postojati, druga ne, no većina ih je ravnodušna. / O čovjeku, biću najblaženijemu, najljepšemu, koje je, unatoč tomu, sposobno sve uništiti, ima se štošta reći. Da je pao i sunovratio se, nažalost, u bezdan tame, sada je znano nekolicini. Da ustaje od svoje volje, u neumoljivu uzletu prema moći i slavi, vjeruju mnogi i obilježje je njegova nepovratnoga pada. / Ostaje malo toga što se može provesti. Posljedice njegova pretjerana povjerenja u sama sebe skrivene su njegovim očima i osuđene na propast. On će proglašavati pobjede i dodjeljivati krune. Tamu će nazivati svjetlom, mračne dubine najvišim vrhuncima. Ne će dobiti ništa, a govorit će da je dobio sve. Izgubit će sve, a govorit će da nije izgubio ništa. Klanjat će se. Klanjat će se, kao što se moraju klanjati sva stvorenja; pa ipak, upinjući se da se klanja jedino sebi, na kraju ne će cijeniti ni jedno ljudsko biće i klanjat će se, a da toga ne će biti svjestan, ocu laži.«