2015-10-04 17:06:00

M. M. Letica o Faustu Vrančiću te njegovu jezikoslovnom i književnom djelu


Marito Mihovil Letica pripremio je prilog o kršćanskome životnom putu Fausta Vrančića te o njegovu jezikoslovnom i književnom djelu:

Prošli sam put govorio o tehničkim izumima koji su izloženi u Memorijalnome centru »Faust Vrančić« u Prvić Luci na otoku Prviću kraj Šibenika, te sam kazao nešto i o Vrančićevoj filozofskoj misli, a danas će biti riječi o njegovu uzornu kršćanskom životu te jezikoslovnom i književnom djelu, značajnu ne samo za hrvatsku nego i europsku kršćansku kulturu.

Faust Vrančić rodio se 1. siječnja 1551. u Šibeniku, od oca Mihovila i majke Katarine, u obitelji koja bijaše odvjetak stare plemićke porodice. Na Faustov je život osobito utjecao stric Antun Vrančić, istaknuti latinist, pečuški i (j)egarski biskup, ostrogonski nadbiskup i primas Ugarske, potkraj života i kraljev namjesnik.

Nakon početnoga školovanja u Šibeniku odlazi desetogodišnji dječak Faust stricu Antunu u Bratislavu. Sa sedamnaest godina nastavlja izobrazbu na znamenitome mletačkom Sveučilištu u Padovi, gdje studira pravo i filozofiju. Premda stric želi da Faust postane pravnik, mladac je većma privučen skolastičkom filozofijom, fizikom i matematikom. Poslije Padove školuje se u Rimu i Beču.

Po završenim studijima vratio se u Šibenik, ali je uskoro otišao ponovno u Ugarsku. Stic mu Antun umire 1573., a Faust dvije godine potom objavljuje njegov životopis. Nasljedujući strica udomaćio se u Ugarskoj te je postao 1579. upraviteljem biskupskih dobara u Vespremu. Godinu prije ušao je u brak; žena Marieta rodila mu je kćer i sina koji će umrijeti još u dječačkoj dobi.

Faust Vrančić imenovan je 1581. tajnikom Rudolfa II., rimsko-njemačkoga cara te hrvatsko-ugarskoga i češkoga kralja. Sretnom valja smatrati okolnost da Rudolf II. bijaše izuzetno obrazovan, kulturan i širokih pogleda pa, slijedeći renesansne vladare u Italiji, okuplja na dvoru na Hradčanima u Pragu mnoge ponajbolje europske umjetnike, znanstvenike i izumitelje.

Faust Vrančić napustio je 1594. Prag i dužnost dvorskoga tajnika. Zatim boravi u Šibeniku i Italiji. Godine 1598. postaje naslovni čanadski biskup. Nakon smrti supruge zaređuje se 1600. te biva savjetnik Rudolfa II. za Ugarsku i Transilvaniju. Nezadovoljan državnom službom 1605. napušta dvor, seli se u Rim te ulazi u kongregaciju sv. Pavla, u red barnabita. Odriče se 1608. biskupske časti te se još većma posvećuje katoličkoj obnovi, na način miroljubive protureformacije. Dobivši 1614. povlasticu od francuskoga kralja Luja XIII. a 1615. od toskanskoga vojvode Cosima II. de Medicija, Vrančić zadnje godine života radi u Rimu na knjizi »Machinae novae«, koja će svjetlo dana ugledati u Mletcima 1615. ili 1616. U Rimu se Faust Vrančić razbolijeva te ga na putu prema Šibeniku sustiže smrt u Veneciji 20. siječnja 1617. Prema njegovoj želji tijelo mu počiva u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću.

U prvićkome Memorijalnom centru moguće se upoznati s najznačajnijim Vrančićevim jezikoslovnim djelom, naslovljenim »Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum« iliti »Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog [hrvatskog] i ugarskog [mađarskog]«, objavljenim u Veneciji 1595. To je prvi hrvatski reprezentativni rječnik, s više od 5.000 hrvatskih rječi. Znatno je utjecao ne samo na hrvatsko nego i europsko jezikoslovlje: primjerice na Bartola Kašića, Jakova Mikalju i Ivana Belostenca, na Nijemca Hieronima Megisera, Čeha Petera Lodereckera, Talijana Bernardina Baldija, sastavljača mađarsko-talijanskoga rječnika.

U svojevrsnome drugom izdanju Vrančićeva rječnika – kojemu je benediktinac Peter Loderecker pridodao češki i poljski jezik, a sâm Vrančić napisao predgovor na hrvatskome – riječi »Dalmatia«, »Dalmata«, »Dalmatice« protumačene su sinonimnim riječima »Harvacka zemlja«, »Harvat«, »Harvacki«. Taj »dalmatinski« odnosno hrvatski jezik držao je Faust najljepšim jezikom Slavenâ, koji bi im trebao biti ono što je toskanski Talijanima.

Vrančićev jezik ponajvećma je onodobna šibenska čakavština, s elemenatima sve prisutnije štokavštine. I s kajkavštinom ima jezičnih dodira i prožimanja. Tako za crkvu nahodimo u Vrančića i čakavsko »crikva« i kajkavsko »cirkva« i staroštokavsko »carkva«. Tome treba dodati da se Vrančić koleba između dvaju pravopisnih načela: morfonološkoga, poznatijega kao korijensko, i fonološkoga. Primjerice, Vrančić piše morfonološki »razsvanu«, »otcu, ali i fonološki »općeno«, »ocu«. Takve mješavine morfonološkoga i fonološkoga pisanja susrećemo redovito u starih pisaca hrvatskih (Marka Marulića, Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Marina Držića, Petra Zoranića i dr.) pa je posve neutemeljeno pripisivati fonološko načelo – koje već tisućljećima postoji u starim, klasičnim jezicima – neškolovanom, samoukom te svakovrsnim krivotvorenjima i prisvajanjima sklonom Vuku Karadžiću, koji ga, kiteći se tuđim perjem, preuzima tekar u 19. stoljeću.

Uputno je kazati i to da je »Rječnik pet najodličnijih europskih jezika« Vrančić posvetio španjolskom isusovcu Alfonsu Carrilliu, svojem prijatelju, tadašnjem provincijalu austrijskih isusovaca. Vrančića su se isusovci toliko dojmili da je u Rimu htio stupiti u njihov novicijat, gdje se od 1595. do 1597. nalazio Bartol Kašić. No papa Klement VIII. i car Rudolf II. imahu za Vrančića druge planove te je imenovan čanadskim biskupom.

Povezanost Vrančića i isusovca Kašića bijaše plodonosna za razvitak hrvatskoga jezika. Budući da se Bartol Kašić, kojega nazivamo »otac hrvatskoga jezikoslovlja«, izdašno poslužio Vrančićevim petojezičnim rječnikom pri sastavljanju hrvatsko-talijanskoga rječnika, mogli bismo slikovito kazati da je Faust Vrančić nekovrsni »kum ocu hrvatskoga jezikoslovlja«.

Nije slučajno da su i Vrančić i Kašić napisali životopise kršćanskih djevica: Vrančiću je u Rimu 1606. objavljen »Život nikoliko izabranih divic«, a Kašiću 1628. u Veneciji »Perivoj od djevstva«. Dotično djelo Vrančić je posvetio redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku i sadrži životopise dvanaest svetica koje su na osobit način štovane u Dalmaciji, Hrvatskome primorju i Istri; to su Tekla, Katarina, Cecilija, Agnes, Agata, Lucija, Febronija, Eugenija, Eufrazija, Apolinaris, Marija Egipatska i Barbara.

Prilog o hrvatskome polihistoru, svestranome umu – izumitelju, inženjeru, filozofu, jezikoslovcu, književniku, diplomatu, pravniku, svećeniku i biskupu – Faustu Vrančiću, koji je svoja filozofska djela potpisivao pseudonimom Justus Verax Sicenus (Pravedni Istinoljubivi Šibenčanin), završavam primjerom ljepotnog i živog njegova hrvatskog jezika iz »Života s[v]. Katarine« (u suvremenoj grafiji):

»U to vrime biše u tomu jistomu gradu Aleksandriji jedna divica jimenom Ekaterina, bogata i od poglavita roda, mlada i u svakojakom pismu umiteljna, koja, stojeći u svojih gospodskih dvori, vele divojak sobom jimaše, tere Isusu Karstu služaše, kojega samoga sa svim sarcem ljubljaše, njemu svoju lipost hranjaše i njega samoga za svojega pridragoga zaručnika daržaše.«








All the contents on this site are copyrighted ©.