»Poetika dviju usporednih smrti – Miroslav Krleža i Franjo Šeper«

Prilog o knjizi Daniela Miščina »Poetika dviju usporednih smrti – Miroslav Krleža i Franjo Šeper«, pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

S obzirom na europsku i svjetsku povijest od sredine 19. stoljeća do danas, možemo kazati da je izuzetno malo zajedničkih sadržaja antagoniziranih, umnogome oprečnih i teško pomirljivih pojmova »katolik« i »komunist«.

No zanimljivo je da njihove etimološke definicije govore kako su posrijedi sličnoznačnice. Naime, grčko »katholikós« znači 'opći, sveopći', a latinsko »communis« 'zajednički, opći'.

O tome da izvjesni komunisti i stanoviti katolici mogu imati, unatoč mnogim oprečnostima, dosta toga usporednoga i zajedničkoga – govori na osobit način knjiga Daniela Miščina »Poetika dviju usporednih smrti – Miroslav Krleža i Franjo Šeper«. Knjigu je autor posvetio svojemu bivšem profesoru patru Vladimiru Horvatu SJ, u čast njegova osamdesetog rođendana. Nakladnik je Glas Koncila, a godina izdavanja 2014.

Osnovni autorovi biografski podatci kažu da je Daniel Miščin rođen 1975. u Zagrebu; na zagrebačkome Filozofskom fakultetu Družbe Isusove diplomirao filozofiju i religijske znanosti, magistrirao i doktorirao; sveučilišni predavač na nekoliko fakulteta; zaposlen u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske; u zemlji te inozemstvu objavio tridesetak znanstvenih članaka; autor četiriju knjiga (o ontologiji i transcendenciji u djelu Silvija Strahimira Kranjčevića, o diplomaciji Svete Stolice, o fenomenu svetoga); pisac scenarija za film o Kranjčeviću, autor scenskog uprizorenja slavnoga teodicejskog razgovora iz romana »Braća Karamazovi« te autor sedmodijelne HRT-ove dokumentarne serije »U potrazi za svetim«.

Miščinova »Poetika dviju usporednih smrti« studiozna je i u isti mah intrigantna knjiga koja tematizira odnos velikana hrvatske književnosti Miroslava Krleže i uzoritoga kardinala Franje Šepera, koji bijaše zagrebački nadbiskup te pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu.

Premda se Krleža i Šeper, koliko je poznato, nisu nikada sreli i neposredno komunicirali – poticajnu je poveznicu za pisanje knjige pronašao Miščin u okolnosti da umrli su gotovo istovremeno: Krleža 29. prosinca 1981. u bolnici »Sestre milosrdnice« (tada zvanoj »Dr. Mladen Stojanović«) u Vinogradskoj ulici u Zagrebu, a kardinal Franjo Šeper sutradan, 30. prosinca, u sveučilišnoj klinici »Gemelli« u Rimu. I tako se slučilo, ili to bijaše hir sudbine, da istoga dana, 4. siječnja 1982., lijesovi s njihovim tijelima leže na dvama izuzetno značajnim mjestima hrvatske duhovnosti i kulture, međusobno udaljenima samo nekoliko stotina metara. Krležin su lijes izložili u atriju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (koja je tada nominalno, a donekle i realno bila jugoslavenska), te su lijes s tijelom dojučerašnjega stanara buržujske i rezidencijalne vile na Gvozdu pokrili zastavom Saveza komunista, s porukom koja pretenciozno i revolucionarno smjera na siromašno radništvo, svjetsko i opće: »Proleteri svih zemalja, ujedinite se!« Istodobno je lijes s tijelom kardinala Šepera bio izložen u zagrebačkoj katedrali, na kojoj se mogla uočiti papinska zastava, simbol dvotisućljetne Katoličke Crkve, univerzalne i sveopće.

Ne podliježe sumnji da je riječ o dvojici znamenitih i, moglo bi se tako reći, međunarodno priznatih Hrvatâ: Krleži, na brojne strane jezike prevedenomu književnom klasiku, nije mnogo nedostajalo da dobije Nobelovu nagradu; a kardinala je Šepera na mjestu vatikanskoga prefekta Kongregacije zamijenio kardinal Joseph Ratzinger, koji će kasnije postati papa Benedikt XVI.

Daniel nam Miščin ovom knjigom pomno i nepretenciozno ukazuje na to da Krležu i Šepera nisu spojili samo susljedni smrtni dani, nekakva podudarnost po smrti, »korotnička koincidencija« – nego da je tu dvojicu hrvatskih velikana duha povezivalo dosta toga u njihovim životima i djelima.

Akademik Ivan Golub, katolički svećenik i hrvatski pjesnik, osobno je poznavao i Krležu i kardinala Šepera. U završnome dijelu predgovora za Miščinovu knjigu, naslovljenoga »Opijelo nad dvojicom pokojnika«, akademik Golub piše:

»Kad sam izrazio Miroslavu Krleži u domu na Gvozdu sućut zbog smrti supruge Bele, rekao mi je sav u suzama: 'Puno sam pisao o smrti, a nisam imao pojma što je smrt.' Kad sam ga poslije posjetio, pokazao mi je prstom na platnenu košaricu u kojoj su bile kuverte, kao kakva rukovet, i rekao da su to izrazi sućuti za Belinu smrt. 'Tu je', reče, 'i pismo sućuti nadbiskupa Franje Šepera, kardinala.' I dodao je da nije u stanju napisati mu pismo. Moli mene da kad idem u Rim da mu prenesem njegovu zahvalu za izraženu sućut o Belinoj smrti. Došao sam u Rim, ali se nisam uspio susresti s kardinalom Franjom Šeperom, nekoć svojim odgojiteljem, rektorom u zagrebačkoj bogosloviji, svojim nadbiskupom zarediteljem. Nisam mu uspio prenijeti Krležinu zahvalu za sućut o smrti Bele Krleže. A bio bi to povod za razgovor o njih troje. / Knjiga Daniela Miščina 'Poetika dviju usporednih smrti – Miroslav Krleža i Franjo Šeper' uistinu je poetika sa znanstvenom potkom. / Opijelo nad dvojicom pokojnika.«

Valja spomenuti da je Šeper do smrti ostao duboko zahvalan Krleži što mu je u Leksikografskom zavodu zaposlio brata Mirka, poliglota, arheologa i povjesničara umjetnosti; koji je kod ondašnjih komunističkih vlastodržaca bio u nemilosti kao domobranski časnik, u poraću osuđen na dugogodišnju robiju, prisilni rad te gubitak političkih i građanskih prava.

Treba istaknuti i to da Krležina stajališta o bl. kardinalu Alojziju Stepincu bijahu izrazito i postojano negativna. Rekao je za Stepinca da je »kao teolog manji od ništice«, k tome i sljedeće: »Šta misli taj glupan u ovoj borbi za 'slobodu religije'? Da mu je garant te 'slobode' (...) da djeluje destruktivno protiv ovog krova pod kojim momentalno misnikuje?«

U ovoj je knjizi Daniel Miščin pokazao izvanredno majstorstvo u povezivanju usporednih zbivanja, u njihovim suptilnim i zanimljivim preplitanjima, u komparativnim analizama, u sučeljavanju različitog, u dovođenju naizgled periferne kontekstualnosti u fokus pozornosti. Životi kardinala Šepera i književnika Krleže dva su nasuprot stavljena – ali ne u svemu suprotstavljena – svjetonazorska izraza duha jednoga vremena. Šeper i Krleža su, zaključuje Miščin, »dva monumentalna spomenika«. Ali ne i dva statična i nedodirljiva kipa.

Prikaz ove izvrsne knjige završavam citirajući njezine završne rečenice:

»Doista, upravo je dijalog o Krleži i s Krležom, o Šeperu i sa Šeperom, ono što bi moglo njihovoj misli vratiti vitalnost, snagu i punoću. Strašno je za svakoga tko voli Krležino stvaranje ili osjeća poštovanje prema Šeperovu djelovanju naći se pred mitovima ili kipovima oko kojih vlada tek konvencionalni svjetovni plotun, crkveni tamjan, ili pak šutnja. Zato je slovo o Šeperu i Krleži zapravo jednostavan poziv na čitanje, misao i razgovor koji može samo obogatiti. / I Šeper i Krleža ispisali su sve svoje stranice. Utihnuli i skromni sada zovu na nova čitanja. Kako bi možda iznova govorili. / Ako ih želimo čuti.«