2015-08-15 18:26:00

Dvadeseta nedjelja kroz godinu - razmišlja pater Anto Lozuk


Dvadeseta nedjelja kroz godinu - pater Anto Lozuk 

Nalazimo se u sinagogi u Kafarnaumu. Oko Isusa su uglavnom sudionici nevjerojatnog čuda umnažanja kruha. Slušaju ga, ali im se ne dopada ono što govori: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao!“ Uz nemoguću tvrdnju da je 'kruh živi', on još predstavlja sebe kao Onoga koji posjeduje božansko dostojanstvo. „Ja sam“ ili „Ja jesam“ jesu riječi kojima je Bog Mojsiju objavio svoje Ime. Isusova poruka je jasna: Pred vama je Bog koji je sišao s neba da bude tu s vama i za vas, da vam podari život. Moje Tijelo i moja Krv jesu hrana i piće koji će vam darovati život vječni... Židovi ne mogu mirno slušati ovaj govor. Započinju mrmljati.

Mrmljanje očituje stav ljudi koji ne vjeruju, koji ne dopuštaju da ih Bog vodi. Čovjek koji mrmlja nije spreman prihvatiti Božju ponudu, nije spreman odustati od svojih zemaljskih stavova i razmišljanja. Knjiga Izlaska veli da je Izraelski narod često mrmljao protiv Mojsija i Arona koji su u pustinji od naroda zahtijevali vjeru i pouzdanje u Boga. Pustinja ne nudi ništa božanskoga. Slično je u Kafarnaumu. Isus se predstavlja kao Bog, a oni vide samo čovjeka, 'Josipova sina', kojega poznaju. U njihovim očima on je previše beznačajan, previše ljudski da bi bio 'nebeski Kruh'. A uz to je nerazumljiv. Pitaju se: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“

Ovo pitanje jest normalno ljudsko pitanje. Za ljudsku logiku ono je opravdano i potrebno, ali nije pitanje jednog vjernika jer mogućnosti neba svodi na dimenzije zemlje. Postavljati ovakvo pitanje znači ostati zarobljen u zemaljsko razmišljanje, ne dopustiti nikakav prostor za Onoga koji dolazi s neba. Postavljati ovakvo pitanje zapravo znači: ne vjerovati. Isus u kafarnaumskoj sinagogi zapravo ne želi raspravljati sa Židovima, nego zahtijeva vjeru. Zato uporno, gotovo neumoljivo objavljuje: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi... Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu!“

Daljnje Isusove riječi također nisu drugo nego neumoljivi zahtjev za vjerom: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan!“ Kada se On nastani u dubinama našega bića, nastaje jedno novo stanje, stanje novog života. Isus je „Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje“ (Otkr 1,18; 2,8). Sve što se nalazi između Prvog i Posljednjeg ne treba nas previše uznemiravati. Isus vlada nad svim svojom uskrsnom snagom. A ta snaga po njegovu Tijelu i Krvi nastanila se u nama. Nebeska hrana, koju daje Euharistija, pruža nam predokus života uskrslog Gospodina.

Svoju konačnu ponudu vjeri Židova i našoj vjeri Isus upućuje riječima: „Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke!“ Kad povežemo svoju sudbinu s Isusom, sve postaje drugačije, čak i smrt. Jer Isus je Život. Budući da je pošao u smrt On, Život, Bog od Boga, ne može se dogoditi da ponovno umre On, nego umire smrt. A budući da smo i mi uzeti u Isusov život, kada umremo, umrijet će zapravo naša smrt. 








All the contents on this site are copyrighted ©.