2015-08-02 14:54:00

Osvrt na roman Louisa de Wohla "Zlatna nit"


Osvrt na djelo Louisa de Wohla »Zlatna nit: Roman o sv. Ignaciju Lojolskome« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

»Čovjek mora riskirati život za svoje ideale, a ne potonuti u bijedno poniženje. / ″Potom je došao neki čovjek s rukom nalik na šapu, gubavac, i premda je, naravno, osjećao odbojnost, ipak je, prisjetivši se onoga glasa koji mu je rekao: ′Franjo, uzmi gorko za slatko i prezri se želiš li me upoznati′, potrčao za tim čovjekom i počeo ga ljubiti.″ / Čudovišno. Ali – čudovišna hrabrost. Mali mu je prosjak ovime uzvratio udarac zbog onoga što je bio upravo pomislio. / Bi li on to mogao napraviti? On, Iñigo de Loyola y Licona? / Ovo je izazov. I prije su ga izazivali, u Madridu, u Arévalu – da, događaj u Pamploni bio je poput prihvaćena izazova. Ali, poljubiti gubavca? / Krv mu je jurnula u čelo. S otisnutih ga je stranica gledao rasplesani, nasmiješeni, drski fratrić i izazivao ga kao što ga nitko prije nije izazvao. Nema mu smisla posezati za mačem, vikati da mu dovedu konja i donesu oklop. Ono protiv čega se ovaj čovječuljak borio bijahu čirevi, smrdljive rane... guba. / To je sigurno najgorča od svih bitaka. Jedini način na koji je Iñigo mogao pobijediti bilo je da se bori protiv don Iñiga de Loyole i da ga porazi, isto kao što je Franjo porazio Franju. / Jedini način na koji je mogao ukrstiti mač s jednim svecem bio je da uzme križ. / Napustio je nasmiješenoga prosjačića Božjega zajedno s pedeset stranica teška sveska i našao se u životu svetoga Onofrija, divljega sveca, čovjeka koji je bio kraljević podrijetlom i koji je odlučio živjeti u samoći u pustinji Tebaidi ″jedući ništa osim bilja″ i boreći se protiv ″neprijatelja ljudske naravi″. Đavla. Sotone. / E, ovo je bila borba. Ne protiv oklopljenih ljudi, ne protiv kraljevih neprijatelja postrojenih na bojnome polju u prekrasnu strateškome rasporedu, ne protiv čudovišta i zmajeva iz viteških priča, nego protiv samoga arhetipskog čudovišta, utjelovljenja sedam glavnih grijeha, neprijatelja samoga Kralja kraljeva, koji pokušava uništiti stvorenje.«

To bijaše citat ulomka djela naslovljenog »Zlatna nit« i podnaslovljenog »Roman o sv. Ignaciju Loyolskome«. Autor je Louis de Wohl, a hrvatsko izdanje imamo zahvaliti nakladnoj kući Verbum koja je dotično djelo objavila godine 2012.

Glavni podatci o autoru vele da je Louis de Wohl, pravim imenom Ludwig von Wohl, rođen u Berlinu 1903. Otac mu bijaše mađarskoga podrijetla, majka austrijskog; a budući da oboje bijahu katolici, odgojili su ga u duhu katoličke vjere. Zarana je počeo pisati romane i već 30-ih godina postade cijenjen pisac u Njemačkoj; koju će napustiti po Hitlerovu dolasku na vlast. Bježeći pred nacistima nalazi utočište u Engleskoj, gdje se ustrajno bori za književnu afirmaciju. Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata dragovoljno se priključuje britanskoj vojsci, a stvarna mu karijera pisca na engleskome jeziku započinje tek nakon rata. Njegovi romani »Koplje«, »Drvo života«, »Tiho svjetlo«, »Opsada neba« itd. steći će naklonost mnogih čitatelja, napose onih željnih živo iznijete i vjerodostojno predstavljene kršćanske duhovnosti. Stoga se romani Louisa de Wohla pokazaše pravim uspješnicama te su prevedeni na mnoge jezike. Vrijedi k tome dometnuti da su litearno-duhovnu vrijednost i scensku izazovnost tih romana prepoznali i filmski redatelji pa su mnoge od njih primjereno ekranizirali. Louis de Wohl umro je u Švicarskoj, u Luzernu, 1961.

Na ovitku romana »Zlatna nit« čitamo da u njemu de Wohl nudi

»... vješto otkanu pripovijest o obraćenju i životu svetoga Ignacija Lojolskoga isprepletenu sa živopisnom i pogibeljnom poviješću Španjolske i Italije s početka šesnaestoga stoljeća. Životopis ovoga slavnog baskijskog plemića, koji je osnovao isusovački red, ubraja se u de Wohlove najbolje romane. / Teško ranjen tijekom opsade Pamplone 1521. godine, don Iñigo de Loyola spoznao je da je biti Božji vitez neusporedivo veća čast (i neusporedivo opasnije) negoli biti vitez u carevoj vojsci. Uli von der Flüe, duhoviti, inteligentni i hrabri švicarski plaćenik, odgovoran je za topovski hitac koji je onesposobio svjetovnoga i častohlepnoga mladog plemića, čime se duboko upleo u Loyolin život. S Juanitom, prerušenom u dječaka Juana, Uli slijedi Loyolu na hodočašću u Svetu Zemlju kako bi ga zaštitio, no upravo je svetac onaj koji štiti Ulija i Juana. Kroz Ulijeve oči vidimo nemir i nasilje burnoga razdoblja u Jeruzalemu, Španjolskoj i Rimu. / Louis de Wohl je ponovno napisao uzbudljiv i duhovno nadahnjujuć roman za sve čitatelje.«

Uistinu, djelo na osobit način združuje elemente viteških romana i dubinu kršćanske kontemplacije, žive dijaloge i snažna unutarnja proživljavanja, vjerodostojne opise onodobne odjeće, oružja, interijera i drugih čovjekovih artefakata i ljepotu krajobrazâ, Božjom milošću stvorene prirode. Treba također kazati da u nekim dijelovima romana teče više paralelnih radnji, rečenični slijedovi gdjekad kruže oko teme, neki put vijugaju, meandriraju – no uvijek se radnja slijeva u posvećene i svetim životom oplemenjene, životopisne i ujedno živopisne situacije Iñiga de Loyole.

Osobito je snažno i dojmljivo opisano njegovo obraćenje. Naime, Loyola, oporavljajući se od posljedica ranjavanja čitaše pobožne knjige »Život Isusa Krista« te »Zlatne legende« o životima svetaca. Isprva ga se nisu osobito dojmile; bili su mu miliji viteški romani. Međutim, dogodî se promjena: Iñigo uvidje da se nakon čitanja viteških romana osjeća isprazno – dok mu čitanje duhovnoga štiva priskrbljuje neku neobičnu ispunjenost koja ga nosi i uzdiže. Stoga se Iñigo posve preda Božjoj providnosti i doživî snažno obraćenje godine 1522. Nakon prvih mističnih iskustava počeo je pisati »Duhovne vježbe«. Vitešku je odjeću zamijenio hodočasničkom te je posjetio 1523. Svetu zemlju. U čast sv. Ignacija Antiohijskoga promijenio je ime u Ignacije.

Ipak, od svih svetaca što ih je Ignacije štovao, nasljedovao i njima se utjecao, sv. Franjo Asiški mu je postao te do kraja života ostao najveći uzor i ujedno izazov.

U romanu »Zlatna nit« Louis de Wohl je, približavajući nam životni put sv. Ignacija Lojolskoga, uzmogao vjerodostojno pokazati da svetost ne pripada ponajprije onima koji su izabrali život u bijegu iz svijeta. Sjetimo se u tome smislu Novoga zavjeta odnosno ivanovskih spisa koji nas višekrat poučavaju da budemo u svijetu – ali da ne budemo od svijeta. Sv. Ignacije živio je svetost u svijetu, u zauzetnoj i gorljivoj akciji okrijepljenoj duhovnom disciplinom (»in actione contemplativus«), u samoizgaranju za druge, u zajedništvu i uzajamnosti za čovjeka i Boga. Podsjetimo se da isusovci, nasljedujući svojega utemeljitelja sv. Ignacija Lojolskoga, ističu geslo: »Sve na veću slavu Božju« (»Omnia ad maiorem Dei gloriam«).

Louis de Wohl je roman »Zlatna nit« jamačno napisao na veću slavu Božju. Takvo piščevo nastojanje najvjerodostojnija je pohvala dotičnomu romanu. Time i najuvjerljivija preporuka zainteresiranomu katoličkom čitateljstvu.








All the contents on this site are copyrighted ©.