Sedamnaesta nedjelja kroz godinu - p. Anto Lozuk

Miroslav Krleža je napisao pjesmu pod nazivom 'Oče naš'. Ova pjesma započinje kao Gospodnja molitva i jedno vrijeme teče mirno, ali se onda naglo pretvara u bjesomučni protest i huljenje u kojemu poput nekog pripjeva dominiraju riječi: „Nek tebi bude i zemlja i raj, ali ti nama kruha daj! Kruha nam daj! Kruha nam daj!“ Dobiva se dojam da u ovoj pjesmi progovara ogorčeni, gladni čovjek, čovjek željan da svoj svijet izgradi od kruha i materijalnih dobara, ali nikako da do njih dođe. Takav čovjek zapravo živi u nama i posvuda oko nas: u tisućama onih koji trče za standardom, a zaustavljeni su na običnom preživljavanju, u tisućama razočaranih državom za koju su se borili, u tisućama koji bijesne na bogatune i tajkune, koji jadikuju, plaču i proklinju jer nemaju koliko bi htjeli i koliko imaju drugi. Takav čovjek se prije ili kasnije diže protiv Boga – jer Bog je prvi i glavni krivac, On je onaj koji najviše obećava, a najmanje daje.

Takav čovjek živio je i u Isusovo vrijeme. Pritisnut bijedom i neimaštinom, Herodom i Rimom, osjećajem ostavljenosti i predokusom polagane propasti, Židov slijedi Isusa pun očekivanja. I to očekivanje je naraslo do točke u kojoj je moralo buknuti ili eksplozijom silnog oduševljenja koje će sve ponijeti, ili nezadrživog bijesa koji će sve razoriti. Bilo je samo muškaraca pet tisuća, a uz njih su bile i žene i djeca. Puni broj bio je daleko veći od pet tisuća. Za ono vrijeme i okolnosti u kojima se to odigravalo bio je to uistinu velik skup ljudi, prevelik. Apostoli su držali da je taj broj čak i za Isusove mogućnosti prevelik.

Isus zna da se iza težnje za kruhom krije mnogo više od samog nagona za preživljavanjem. Panični vapaj za jelom i pićem ukazuje na golemi ponor koji se krije u ljudskoj duši, a koju ne mogu ispuniti sadržaji ove zemlje. Kada se, naime, čovjek nahrani, kada podmiri i sve druge svoje potrebe, čak i kad osigura sutrašnjicu, on još uvijek osjeća glad, glad za Kruhom kojemu ne zna ime. Isus zna da je osnovna čovjekova glad – glad za Bogom; zato nam daje Kruha koji će nam pružiti Boga. Čudesno umnoženje kruha na pustom mjestu jest slika Euharistije i čudesnog otajstva koje ona predstavlja.

Što se zapravo događa u otajstvu Euharistije? – U svakoj Misi pred nama se uvijek nanovo kao čovjek rađa Bog, uvijek nanovo kao čovjek napreduje, raste, govori, radi, trpi, umire, ali i pobjedničko slavlje slavi. Prisustvujemo li svetoj Misi na autentičan način, postajemo dionici tog događanja: rađamo se zajedno s Kristom, rastemo i napredujemo zajedno s njime, postajemo dionici njegove božanske snage, njegove mudrosti i njegove ljubavi – te u konkretnoj svakodnevnici postajemo kadri djelovati poput njega, živjeti poput njega, umrijeti poput njega i uskrsnuti zajedno s njime.