Osvrt na veliku retrospektivnu izložbu slika akademika Sedera

Poslušajte prilog Marita Mihovila Letice o retrospektivnoj izložbi slika akademika Đure Sedera:

Starogrčki filozof Aristotel koristio se pojmom »dýnamis« da bi označio mogućnost, možnost, koja zajedno sa zbiljnošću odnosno činom, grčki »enérgeia«, tvori metafizičku dihotomiju, dvojstvo što se nahodi u odnosu opreke i neotklonjive međusobne upućenosti. Ti su pojmovi u novovjekovlju neopravdano zabačeni.

Reafirmirao ih je i osuvremenio njemački nobelovac Werner Heisenberg rabeći ih u govoru o kvantnoj fizici. Valja k tome kazati da je u aristotelovsko-skolastičkoj filozofiji dihotomija »mogućnost i zbiljnost«, latinski »potentia et actus«, iznimno važna – ona je primjerice isusovcu Ruđeru Boškoviću omogućila nadići ograničenja novovjekovne filozofije i znanosti te lucidno anticipirati dosege kvantne fizike i teorije relativnosti.

Prva materija, latinski »materia prima«, svojevrsna je čista mogućnost, sama po sebi ništa; ona tek djelotvornošću supstancijalne forme postaje zbiljnost, postaje nešto. Jedino je Bog samodostatni, apsolutni bitak, čista možnost i ujedno čista zbiljnost. Za bibličare je Bog onaj koji Mojsiju reče »Ja sam koji jesam« (Izl 3,14) ili hebrejski »Ehjeh ašer ehjeh«. Za metafizičare je taj isti Bog čisti čin i čista zbiljnost, latinski »actus purus«.

Sve spomenuto pojmovna je priprava za govor o slikarstvu akademika Đure Sedera, budući da u njegovu se opusu autentično zrcali djelotvorna napetost između mogućnosti i zbiljnosti, nemogućnosti i mogućnosti, materije shvaćene kao »potentia« i forme shvaćene kao »actus«. Sederove slike u svojoj osobitoj otvorenosti nisu samo ono što jesu nego i ono u što se mogu preobraziti. One se ne nastoje nametnuti umirujućom dopadljivošću, nego u bezuvjetnoj težnji za iskrenošću pristaju biti opore i neobuzdane.

Stoga primarni odnos nije emanacija ili proizlaženje, isijavanje slike u okolni svijet – neg obrnuto: Sederove slike vjerodostojno preuzimaju ne-boje i boje, ne-oblike i oblike iz sveprisutnoga i ograničeno nazočnoga svijeta, suobličuju se neproničnoj materiji svijeta i njegovim konstitutivnim silama, svemu vidljivom i usebnom, pojavnom i pojmovnom, neposrednom i simboličkom, ozbiljenom i mogućem. Zaista, upijajući tamu i svjetlo, materiju i duh, Sederove slike pulsiraju i dišu sinkrono sa svijetom.

Retrospektivna izložba Đure Sedera – jednoga od najznačajnijih hrvatskih slikara druge polovice 20. i početka 21. stoljeća – svečano i uz rijetko viđenu mnogoljudnost otvorena je 7. svibnja 2015. u Modernoj galeriji u Zagrebu, na Zrinjevcu, Hebrangova 1. Obuhvaća više od stotinu djela nastalih od 1957. do 2015., u vremenu moderne, postmoderne i sadašnjice. To su mahom uljâ na platnu, ali i radovi na papiru te grafike. Treba pohvaliti likovni postav izložbe za koji su zaslužni Željko Marciuš i Ante Rašić.

Glavni životopisni podatci Đure Sedera kažu da se umjetnik rodio 1927. u Zagrebu; diplomirao 1951. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Antuna Mezdjića, 1953. zavšio slikarsku specijalizaciju kod profesora Marina Tartaglije; isprva radio kao ilustrator, tehnički urednik i grafički dizajner u časopisima te izdavačkim i novinskim poduzećima; pripadao umjetničkoj skupini »Gorgona« od 1961. do 1966.; od 1981. predavao na Likovnoj akademiji u Zagrebu, od 1983. do 1987. obnašao službu dekana, umirovljen 1998. kao »professor emeritus«; za redovitog člana Razreda za likovne umjetnosti HAZU izabran 2000. a od 2011. obnaša i funkciju voditelja Gliptoteke HAZU; izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini te inozemstvu, njegova se djela nahode u mnogim domaćim i međunarodnim galerijama i muzejima; uza sve se Đuro Seder predstavio i kao odličan pjesnik.

Slikarsko djelovanje Đure Sedera podijeljeno je na dvije, uvjetno kazano, cjeline: vrijeme do 1973., kada je prevladavala akromatika tzv. »crne apstrakcije«, svojevrsna gorgonaška, recimo to tako, »antislikarska« faza; te od 1973. do danas, kada je na djelu koloristička, neoekspresionistička faza koja biva označena kao istaknuto »slikarska«. Treba ipak kazati da obje faze odišu jednim te istim, ali ne i jednoaspektnim i jednoličnim slikarstvom. Tim dvjema fazama zajednička je izrazita subjektivnost predočavanja. Seder je slikar dijalektike, koji spreže antinomije da bi ih uzdignuo u sintezu – a ti su dijalektički skokovi vidljivi samo ako imamo u obzoru cjelokupan slikarov opus.

Naime, Đuro je Seder u izvrsnom eseju »Nemogućnost slike« 1971. napisao: »Ono 'preko' ili 'iza' slikarstva ništi razloge slikarstva. 'Ništa' jede sliku. Je li moguće oblikovati 'Ništa'?«

Premda to »Ništa« koje ništi upućuje na izričaj »das Nichts nichtet« egzistencijalnoga filozofa Martina Heideggera, valja se ovdje prisjetiti jednoga drugog Nijemca: kardinala Nikole Kuzanskoga, novoplatonističkoga mistika, filozofa i matematičara koji je u 15. stoljeću samosvjesno utirao put novovjekovnoj misli. Kuzanski je to »Ništa« odredio kao drugotnost koja se povezuje s mogućim bitkom.

Znakovitim biva da je 1981., deset godina nakon eseja »Nemogućnost slike«, Seder napisao esej »Mogućnost slike«. Uviđamo da su se u Sederovim crnim apstrakcijama mrijestile svjetlost i energija koje izroniše u kolorističkoj i živoj paleti što je zatječemo na njegovim novijim slikama. Tama je mogućnost svjetlosti, kao na početku »Knjige Postanka«, kada ponad tame koja se prostirala nad bezdanom reče Bog: »Neka bude svjetlost!« (Post 1,3).

Akademik Seder višekratno je kazao da ga pri slikanju manje vodi analitička, diskurzivna racionalnost – a više snažan unutarnji glas. Te silovite kreativne impulse i nesvjesne poticaje što izlaze na vidjelo iz skrivenih krajobraza duše mogli bismo prikladno nazvati intuicijom, koja se u Aristotelovu smislu očituje kao sretan spoj instinkta i intelekta. A mogli bismo ih nazvati i mistikom, dosluhom sa Svevišnjim, s Bogom o kojem sv. Augustin govoraše kao o »najunutarnijoj unutarnjosti«.

Od brojnih religiozno motiviranih slika na Sederovoj izložbi spomenut ću tek neke: »Adam i Eva«, »Prorok Amos«, »Betlehemska noć«, »I poučavaše mnoštvo«, »Posljednja večera«, »Pietà«, »Uskrsli Krist«, »Kristov drugi dolazak«...

Valja primijetiti da je tematska preokupacija većine Sederovih slika komunikacija, a ona je konstitutivna za čovjeka kao osobu: horizontalna komunikacija među ljudima i vertikalna između čovjeka i Boga. Paradigma, izvor i uvir te komunikacije jest Bogočovjek Isus Krist, za kojega Đuro Seder reče da je »veličanstvena figura koja utjelovljuje čovjeka kao čovjeka, ali i transcendira čovjeka u nešto još veće i više, u nešto neizrecivo – u Boga«.

Bogu otvoreni čovjek Đuro Seder u 88. godini života još svakodnevno slika. I njegove slike pripadaju samom vrhu ovodobnoga hrvatskog slikarstva. Dao Bog da to slikanje i umjetnikov život potraju što duže.

A velika će retrospektivna izložba u Modernoj galeriji potrajati do 7. lipnja. Zdušno je preporučujem. Zaista, susret sa slikama akademika Đure Sedera prvorazredan je umjetnički, duhovni i religiozni doživljaj.