Papa svećenicima: Naučimo biti umorni na dobar način

Tri vrste svećeničkog umora: umor „od naroda“, „od neprijateljâ“ i „od samoga sebe“ te Isus koji čisti svoje učenike – okosnice su današnje Papine homilije na jutarnjoj misi posvete ulja u Bazilici sv. Petra. Napomenuvši da često razmišlja i moli o problemu svećeničkog umora – osobito kad je sam na rubu snaga, papa je Franjo upozorio na opasnost „odmaranja kako nam se prohtije“, „kao da se odmor ne tiče Boga. Ne smijemo upasti u tu napast“ – rekao je.

Međutim, kad se svećenik, mrtav-umoran, može pokloniti i reći „Dosta za danas, Gospodine“ i povjeriti se Ocu – onda zna da neće pasti, već da će biti obnovljen – ohrabrio je Papa, napominjući da je način na koji se odmaramo od ključne važnosti za svećeničku plodnost. U tom pogledu, Sveti je Otac predložio nekoliko pitanja: Znam li se odmoriti prihvaćanjem ljubavi i zahvalnosti koju primam od Božjega naroda? Ili nakon pastoralnog rada, tražim profinjenije načine odmaranja, koji nisu od siromaha, već koje pruža potrošačko društvo?

Svećenički rad nije lagan ili izvanjski posao, poput manualnoga rada ili izgradnje župne dvorane. Zadaci koje Isus povjerava svećeniku uključuju sposobnost suosjećanja: radost s mladencima, smijeh s novokrštenim djetetom, patnja s onima koji primaju bolesničko pomazanje i slično. Naše srce, u tom su-osjećanju, biva iscrpljeno i „slomljeno u tisuću komadića“ – ustvrdio je papa Franjo.

Tri su vrste umora koje je Papa uvidio: Na prvome je mjestu „umor od naroda, od mnoštva“. Za Gospodina, a tako i za nas, to može biti iscrpljujuće, ali je to dobar i zdrav umor, plodan i pun radosti. To je umor svećenika koji ima miris ovaca i nema ništa s onima koji nose skupe mirise i gledaju na druge izdaleka i svisoka – objasnio je Sveti Otac, dodajući: Ako Isus pase stado među nama, ne možemo biti pastiri kiselog i turobnog lica ili, još gore, pastiri koji se dosađuju.

Na drugome je mjestu „umor od neprijateljâ“. „Đavao i njegovi sluge nikada ne spavaju i, budući da njihove uši ne podnose Riječ Božju, neumorno rade ne bi li je ušutkali ili izobličili.“ Zli je daleko lukaviji od nas i u jednom trenutku može uništiti ono što smo dugo i strpljivo izgrađivali – upozorio je Papa.

Na trećem je mjestu „umor od samih sebe“ – i on je možda najopasniji. Druga su dva umora rezultat svećenikove izloženosti i izlaženja iz sebe, dok je ovaj treći samo-odnosan. To je umor „žaljenja za loncima egipatskim“ i „očijukanje sa svjetovnom duhovnošću“. „Kad ostanemo sami, shvaćamo koliko je dijelova našega života uronjeno u tu svjetovnost, tako da imamo osjećaj da se nikada ne mogu do kraja isprati. To može biti opasan umor“, a njegov je uzrok napuštanje „prve ljubavi“. Ono što se ne voli, umara – objasnio je Papa.

Što Gospodin radi sa svećenikovim pastoralnim umorom? Odgovor se nalazi u slici Isusa koji učenicima pere noge. Tako pročišćava i samu njihovu službu. Isus osobno čisti svaku mrlju i svjetovni smog; pere nas i čisti od svega što smo nakupili na nogama dok ga slijedimo. „To je nešto sveto. Ne dopušta da vaše noge ostanu prljave“ – potaknuo je Sveti Otac.

Isus čisti samu našu službu, tako da se s pravom možemo osjećati radosni, ispunjeni, slobodni od straha i krivice, potaknuti ići na svaku periferiju. „Naučimo kako biti umorni, ali umorni na dobar način“ – ustvrdio je na kraju papa Franjo.