Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje - p. Alan Modrić

Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje, koja je početak Velikog tjedna, najvažnijeg razdoblja liturgijske godine u kojem slavimo najdublja otajstva naše vjere, otajstva Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina Isusa Krista, kao malo koje drugo liturgijsko slavlje pokazuje nestalnost i prevrtljivost ljudske grešne naravi. Na početku liturgije Cvjetnice ulazi se u svečanom ophodu s maslinovim i palminim granama u ruci u crkvu, pjevaju se psalmi ispunjeni radošću i slavljenjem Boga, kliče se: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!“, čita se odlomak Evanđelja u kojem Isus Krist kao kralj biva dočekan u kraljevskom gradu Jeruzalemu. Sve se to čini na početku, da bi kasnije, u Službi riječi, dotaknuli jednu drugu stvarnost, stvarnost izdaje, zatajenja, prezira i vrijeđanja Gospodina Isusa. Tijekom Korizme često smo razmišljali o dvostrukoj stvarnosti koja je nazočna u ljudskom životu: s jedne strane imamo grijeh i pad ljudskog roda, kojem se čini da nema kraja, da nema dovoljno dubokog blata u koje čovjek ne bi bio kadar zagaziti, a s druge strane tu je uvijek nazočna neizmjerna Božja milost, koja ne poznaje granica. Te se dvije stvarnosti očituju i u liturgiji Cvjetnice: imamo čovjeka koji u jednom trenutku sa svojim ushitom, klicanjem i slavljenjem Boga približava se zborovima anđela, da bi već u sljedećem trenutku svojim grijehom, izdajom i prezirom Boga i Njegove ljubavi otišao u tabor neprijatelja Boga i ljudi. Međutim, i opet stupa na scenu Gospodin i Njegova bezgranična ljubav koja sve čisti i oprašta. Kako se odvija ta povijest ljudske duboke grešnosti, i Božjeg još dubljeg milosrđa, dobro nam opisuju misna čitanja koja slušamo na Nedjelju Muke Gospodnje.

Prorok Izaija donosi nam treću pjesmu o Sluzi Jahvinu koji mora podnositi udarce po leđima i obrazima, pljuvanje po licu, pogrde. Međutim, unatoč takvome postupanju, Sluga Jahvin, koji, naravno, svojim likom najavljuje Isusa i Njegovu Muku, ne gubi nadu, hrabrost i pouzdanje, jer: „Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz kao kremen i znam da se neću postidjeti.“ Na taj način milosrđe Božje ulazi u biće Sluge, ispunjava ga i potiče ga da krijepi braću i sestre koji su već izgubili nadu da će biti spašeni od ropstva.

Apostol Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima u himnu svjedoči koliko je Gospodin Isus ponizio sebe i svoje božanstvo time što je postao sluga, likom i obličjem sličan svome stvorenju, čak, štoviše, otišao je korak dalje i ponizio se do smrti na križu koju mu je čovjek, zbog kojega je došao na ovaj svijet, pripravio. Bog Otac na takav grijeh čovjeka odgovara uzvišenjem Isusovim i njegovom konačnom proslavom.

Ova dva misna čitanja pripravljaju nas na čitanje Muke po Marku u kojoj u više navrata susrećemo primjere ljudske nestalnosti i nepouzdanosti u pogledu Boga i Njegove ljubavi iskazane čovjeku. Tako vidimo Judu Iškariotskog koji večera s Isusom, da bi ga potom izdao i prodao glavarima svećeničkim, a taj, nazovimo ga „posao“, zapečaćuje poljupcem, koji bi trebao biti znak ljubavi i privrženosti, a biva sveden na simbol licemjerja i prijetvornosti. Zatim, tu je i Petar, koji se srčano zaklinje u svoju vjernost Isusu i spremnost da ide i u smrt za Njim, da bi ga potom tri puta zanijekao i kukavički pobjegao od Njega. Niti drugi učenici ne zaostaju previše za ovim primjerima kada u Getsemaniju prvo ne uspijevaju bdjeti zajedno s Isusom, a potom, u trenucima kada biva uhvaćen, svi bježe i ostavljaju ga samoga. Na kraju svega ovog izdajstva i napuštanja Boga, dolazi i svjetina, koja mu je klicala, slavila ga, iskazivala mu dobrodošlicu s maslinovim i palminim granama, koju je Gospodin Isus podučavao, tješio, krijepio, izlječivao od bolesti duha i tijela, da bi mu ona uzvratila lažnim optuživanjem i svjedočenjem, pljuvanjem, šamarima, udarcima, bičevanjem, vrijeđanjem, izrugivanjem, križem i smrću. Evo koliko duboko može čovjek pasti u svojoj bijedi i grijehu.

A što Bog čini na to, kako odgovara? On ponajprije šuti, jer za ovakve gnjusne stvari riječi su premalo da bi se opisala dubina ljudskog pada. Međutim, ono malo riječi što izgovara vrlo su bitne za sve nas. Tako Njegove posljednje upute učenicima u Getsemanskom vrtu glase: „Bdijte i molite da ne padnete u napast“. Njegova jedina obrana pred nepravednim sucima jest proročanstvo: „Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.“ Njegova posljednja molitva jest vapaj u kojem se sjedinjuju vapaji tolikih pogaženih, poniženih, obespravljenih, nepravedno optuženih i osuđenih: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ta molitva je dokaz koliko nas Isus voli, koliko se sjedinio s nama i našom bijedom.

A mi, koji mnogo puta svojim grijesima ponovno Isusa razapinjemo na križ, kako trebamo uzvratiti na toliku ljubav koja nam je posvjedočena i bit će još iskazana? Tijekom ovoga Velikog tjedna Bog nas i opet poziva da se okrenemo i obratimo samo Njemu, da i mi poput rimskog satnika pod Križem, drvetom na kojem Spas svijeta visi, priznamo Njegovo božanstvo i ljubav, svoj život izgrađujemo na dubokoj vjeri u Isusa Krista, Onoga koji je za nas i samo za nas postao čovjekom, otrpio naše nestalnosti, izdaje, grijehe kako bi po Njemu i u Njemu živjeli navijek. Bio nam blagoslovljen Veliki tjedan i neka naš život nađe svoje konačno utočište u Muci, Smrti i Uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista kojemu je slava i čast u vijeke vjekova!