O Verbumovoj knjizi »Predanje Božjoj providnosti« govori Marito Mihovil Letica.

U hrvatskome se jeziku riječ »providnost« može u nekim kontekstima rabiti namjesto riječi »prozirnost«, koja se zadnjih godina zamjenjuje, i to mahom nekritički i neprikladno, pomodnom učestalicom »transparentnost«, kojoj je podrijetlo latinsko, a u hrvatski je dospjela preko engleskoga jezika. No u ovome će radijskom prilogu biti govora o providnosti koja značenjski odgovara latinskoj riječi »providentia«, što je mi kršćani rabimo u sljedećim konvergentnim značenjskim odredbama: „Božja zaštita i vodstvo“, „djelovanje kojim Bog uređuje naravne i povijesne događaje“, „Božji promisao kojim on predviđa i upravlja, kojim se brine kako za pojedince tako i za društva i narode te za čitav svijet“.
Spomenuo bih to da o providnosti sustavno govorahu stari grčki filozofi, napose stoici, a providnost zatim bijaše na poseban način predmetom bavljenja rane kršćanske filozofije, patristike, osobito u sv. Augustina. K tome govora o providnosti nahodimo i u svetopisamskim, starozavjetnim i novozavjetnim, tekstovima. Primjerice, u »Knjizi Mudrosti« čitamo: »Jer Gospod Svevladar ne uzmiče ni pred kim, / niti se plaši kakve veličine: / tȁ on je stvorio i mala i velika, / i jednako se brine za sve, [...]« (Mudr 6, 7). U Novome zavjetu Isus govoraše o providnosti, tj. o Božjoj skrbi za čovjeka, koristeći se pritom slikama poljskih ljiljana i ptica nebeskih; između mnogih lijepih redaka koji u »Evanđelju po Mateju« svjedoče o pouzdanju u Božju providnost, citiram sljedeće:
»Nemojte dakle zabrinuto govoriti: „Što ćemo jesti?“ ili: „Što ćemo piti?“ ili: „U što ćemo se obući?“ Tȁ sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.« (Mt 6, 31-34).
O providnosti progovara na osobit i spominjanja vrijedan način knjiga Jean-Pierrea de Caussadea »Predanje Božjoj providnosti«, koju objelodanila je 2014. izdavačka kuća Verbum. Odredivši de Caussadea kao jednoga od najvećih autora u novijoj povijesti kršćanske duhovnosti, a njegovu knjigu donositeljicom obilnih duhovnih plodova, prof. dr. Mladen Parlov, predavač na splitskome Katoličkome bogoslovnom fakultetu, u predgovoru hrvatskome izdanju kaže:
»Knjigu „Predanje Božjoj providnosti“ povijest kršćanske duhovnosti prozvala je „knjigom koja stvara svece“. Doista, svojim sadržajem rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Autor knjige francuski je isusovac Jean-Pierre de Caussade. Rođen je 1675. u Quercyju, u Francuskoj, a umro je u Toulouseu 1751. godine. Obavljao je razne službe unutar Družbe te po raznim mjestima južne Francuske (profesor teologije, propovjednik, ispovjednik, rektor bogoslovije). Za života je duhovno utjecao na uski krug redovnica i redovnika kojima je bio ispovjednik i propovjednik. Posebno se posvetio duhovnomu vodstvu jedne redovničke zajednice kojoj je usmeno i preko pisama davao duhovne savjete, odnosno duhovno vodstvo. De Caussade je postao poznat kada su, preko jednoga stoljeća poslije njegove smrti, otkrivena njegova pisma i spisi koje je uputio redovnicama kojima je bio duhovnik. Knjiga „Predanje Božjoj providnosti“ objavljena je prvi put 1861. godine te je postumno svojega autora predstavila kao vrsna duhovnoga učitelja. Brojna sljedeća izdanja redovito će, uz spis „Predanje Božjoj providnosti“, donositi i pet Duhovnih savjeta te dvije Molitve. / Duhovnost koju de Caussade izlaže u svojemu spisu nastoji pomiriti asketske s mističnim tendencijama vremena u kojemu je živio. Ponajprije, on poima kršćansko savršenstvo kao potpuno podlaganje svakoga pojedinca božanskomu planu. Pretpostavka i usmjerujući kriterij toga savršenstva jest predanje Božjoj volji, što ne znači drugo doli prihvatiti sve što se događa kao iz Božje ruke, i to iz čiste ljubavi prema Bogu. De Caussade je čvrsto uvjeren kako se Bog objavljuje preko svakodnevnih događaja, sitnih i krupnih, koji se susljedno odvijaju u životu svakoga kršćanina. Za njega je važan, najvažniji sadašnji trenutak, odnosno sada kršćanskoga života. Nije čudno što je njegov spis često objavljivan pod naslovom: Sakrament sadašnjega trenutka. Nauk o predanju odnosi se na sve kršćane, ali se na svakoga primjenjuje zasebno. Svatko je pozvan u svakome trenutku vlastitoga života prihvatiti i vršiti volju Božju, a Bog svoju volju objavljuje preko onoga što se upravo događa.«
U ovoj de Caussadeovoj knjizi čitatelj se susreće sa zaista izražajnim, dubokim i dalekosežnim duhovnim štivom. Knjiga se sastoji od jedanaest poglavlja gdje, među inim, autor piše o tome na koji nam način Bog govori te kako ga trebamo slušati, o raspoloživostima koje zahtijeva stanje predanja i njegovim različitim učincima, o stanju čiste vjere, o izvrsnosti volje Božje i sadašnjega trenutka, o tome da se sva tajna duhovnosti sastoji u ljubavi prema Bogu, u služenju njemu, sjedinjujući se s njegovom svetom voljom, te o tome da u čistu predanju Bogu sve ono što se doima tamnim jest djelo vjere.
Naposljetku citiram završetak 7. poglavlja, naslovljena »Božji je red jedini razlog naše svetosti«:
»I to zato što on [Bog – op. M. M. L] želi biti jedini objekt našega srca i jedini razlog našega zadovoljstva; mi smo doista tako slabi da, kada bi nam se ukazao sjaj strogosti, revnosti, milostinje, siromaštva, stavili bismo u to dio naše radosti. Ali ako na našemu putu ne postoji ništa što nam se čini vrijednim prijezira, lakše će Bog postati jedini razlog našega posvećenja i naše potpore. Svijet ne će moći drugo doli nas prezirati te nas pustiti da u miru uživamo svoje blago. Bog želi biti u nama jedino počelo svake svetosti, stoga je sve ono što ovisi o nama i našoj djelatnoj vjernosti veoma maleno i posve naoko oprečno svetosti. U nama ne može biti ništa veliko osim po putu pasivnosti. Dakle, ne mislimo više. Pustimo Bogu da se brine o našoj svetosti. On joj poznaje sredstva, a ona sva ovise o daru i o osobitu djelovanju njegove Providnosti te redovito djeluju bez našega znanja i preko onoga čega se najviše [bojimo] i na što najmanje računamo. Hodimo u miru u malim obvezama naše vjerne aktivnosti, bez žudnje za velikima, jer se Bog ne želi darovati preko naše brižljivosti. On zna mjesto koje nam želi dodijeliti, pustimo ga da to i učini. Bez lažnih ideja i ispraznih planova o svetosti zadovoljimo se da ga neprestano ljubimo, u jednostavnosti hodeći na putu koji nam je zacrtao i na kojemu je sve tako maleno u našim očima i u očima svijeta.«