Osvrt na knjigu Mihályja Szentmártonyja »Očarani Božjom Riječju: Promišljanja o nedjeljnim
liturgijskim čitanjima« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica
Povlašteno mjesto
gdje možemo čuti i doživjeti Božju Riječ jest liturgija u zajednici vjernika. Riječ
»liturgija« grčkoga je podrijetla: dolazi od glagola »leiturgéō« u doslovnome značenju
„služim, žrtvujem“. Liturgijom prvotno nazivahu svaku službu koja se činila za opće
dobro, dakle ne samo službu vjerske naravi nego i političke i pragmatičke. Zapravo
svaku javnu službu za dobro drugih, za dobro zajednice – bogoslužje, služenje u vojsci,
poučavanje mladeži, skrb za siromahe, bolesne i nemoćne itd. – smatrahu liturgijom.
S vremenom se riječ »liturgija« počela rabiti isključivo u vjerskome smislu, te ju
je kao takvu preuzelo i kršćanstvo. O liturgiji je godine 2000. tadašnji kardinal
Joseph Ratzinger, a sadašnji papa emeritus Benedikt XVI., kazao sljedeće: »Liturgija
nije običan sastanak skupine ljudi koji sami sebi priređuju nekakvu svečanost i zapravo
je slave zbog sebe samih. Umjesto toga, mi se sudjelovanjem u pristupanju Isusu Kristu
nalazimo pred Ocem uvijek kako u sveopćoj zajednici cijele Crkve tako i u „communio
sanctorum“, zajednici svih svetih. Da, to je u određenom smislu nebeska liturgija.
Njezina je veličina u tome što se nebo otvara, a mi se uključujemo u zbor onih koji
mole. To je ujedno i razlog zašto predslovlje završava riječima kako s nebrojenim
četama anđela „... i mi zanosnim klicanjem slavimo ime Tvoje". I znamo da nismo sami
i da je granica između neba i zemlje otvorena.« (Kardinal J. Ratzinger, »Bog i svijet:
Vjera i život u našem vremenu«, Zagreb, 2003.) U tome duhu mi je zadovoljstvo predstaviti
knjigu »Očarani Božjom Riječju: Promišljanja o nedjeljnim liturgijskim čitanjima«,
kojoj je autor isusovac Mihály Szentmártony. Izdavač je Filozofsko-teološki institut
Družbe Isusove u Zagrebu a godina izdanja 2013. Djelo sadrži trogodišnji ciklus homilija
što ih je pater Szentmártony objavljivao u emisiji Radio Vatikana na mađarskome jeziku
do blagdana Krista Kralja godine 2010. Na ovitku knjige čitamo osnovne podatke o autoru: »Mihály
Szentmártony, isusovac, rođen je 1945. u Novom Sadu; 1962. stupio u Družbu Isusovu
u Zagrebu, gdje je završio studij filozofije, teologije i psihologije, a u Rimu specijalizaciju
iz kliničke psihologije te doktorat tezom „Moral Judgment and Depression“. Od 1981.
do 1991. radio je u Zagrebu kao profesor i kao voditelj Obiteljskog centra. Od 1991.
živi i radi u Rimu. Redoviti je profesor pastoralne psihologije na Papinskom sveučilištu
'Gregoriana' te predstojnik Instituta za duhovnost istoga sveučilišta; teološki savjetnik
Kongregacije za proglašenje svetaca; duhovnik hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Objavio
je više knjiga na mađarskom i na talijanskom, od kojih su neke prevedene na španjolski,
portugalski, poljski i slovački. Na hrvatskom je napisao: „Svijet mladih“ (1988),
„Psihologija duhovnog života“ (1990), „Božja moreplovka“ (1995), „U potrazi za puninom“
(1996), „Naći sebe tražeći Boga“ (2004), „Osjetljivost za čovjeka“ (2009).« Iz
promišljanjâ sabranih u ovoj knjizi progovara Riječ Božja koju je Mihály Szentmártony
kao klinički i pastoralni psiholog razmatrao pod vidikom duše, koja je u aristotelovsko-skolastičkome
učenju forma tijela; a kao teolog, duhovnik i filozof osvjetljavao je isusovac Szentmártoni
Božju Riječ svjetlom darovanoga i posvećenoga duha, životnoga principa svega živućega,
kako je o duhu naučavao sv. Toma Akvinski. Ova veoma duboka, obuhvatna i smjerokazna
knjiga sadrži propovijedi za godine »A«, »B« i »C«, a u mnoštvu dojmljivih i vrijednih
propovijedi bijaše mi teško izabrati jednu koja bi bila najprikladnija za čitanje
u programu Vatikanskoga radija. Imperativ izbora naveo me naposljetku na tekst naslovljen
»Susret dvaju svjetova«: »U prvom čitanju druge nedjelje Korizme čitamo, da je
Bog pozvao ostarjelog Abrahama, da napusti svoj zavičaj i da pođe u jedno nepoznato
mjesto. Abraham je vjerovao te je ugledao slavu Božju. I naš je položaj često sličan
Abrahamovu: život nas odvodi na takve putove kojima ne vidimo kraja, ali ako se povjerimo
Bogu prije ili kasnije vidjet ćemo njegovu slavu. / U drugom čitanju sveti Pavao upozorava
Filipljane da im je domovina na nebu, zato neka žive kao oni koji su razumjeli Božju
ljubav prema njima. I mi trebamo često misliti da je naša domovina na nebu, zato već
sada trebamo probuditi u sebi čežnju za našim pravim domom. / U Evanđelju sveti Luka
opisuje Isusovo preobraženje. Možemo se zaustaviti na trenutak pred likovima na sceni.
Učesnici su: Isus, Mojsije i Ilija, kao i tri apostola: Petar, Ivan i Jakov. Svaki
ima svoje mjesto i ulogu. / Isus je glavni lik. Stoji na brdu kao posrednik između
Boga i ljudi. Prema svojim izabranim apostolima objavio je svoju slavu. Prema svom
Ocu je obnovio svoju apsolutnu poslušnost, što je otac potvrdio pozivajući prisutne
apostole, a s njima zajedno i nas da Isusa slušamo jer je njemu povjerio riječ vječnog
života. / Daljnji likovi su Mojsije i Ilija, svjedoci ispunjenja starozavjetnih proročanstava.
Sve što su proroci unaprijed najavili, u Isusu se ispunilo, posebice to, da je Bog
ostao vjeran svojem obećanju da neće prepustiti čovjeka samom sebi, već da će poslati
svog Sina da svjedoči o bezuvjetnoj ljubavi Oca prema nama. / Konačno, tu su Petar,
Ivan i Jakov, novozavjetni opunomoćenici novog početka. Oni će morati prevesti Božji
novi narod iz Prvog saveza u Novi savez, iz vjere zakona u vjeru ljubavi. Uvod ovom
poslanju je događaj Isusovog preobraženja, po kojemu je obznanio svoje božansko podrijetlo.
/ Trojica izabranih učenika su razumjela da je Isus mnogo više od onoga što su oni
u njemu do tada vidjeli. U Isusovom preobraženju naslućivali su nešto od Isusove buduće
slave. Poput ova tri učenika i mi vidimo samo nešto od Božje prisutnosti u tijeku
našeg sadašnjeg života. O Božjoj ljubavi svjedoči svaka ljubav koju primamo od drugih;
o Božjoj prisutnosti svjedoči svaka pomoć koja nam stigne neočekivano kada smo u nevolji;
o Božjoj providnosti naslutimo nešto kada se vratimo u svoju prošlost i spoznamo da
naša prošlost nije bila zbrda-zdola lutanje, već je svaki događaj imao svoj značaj
i smisao. O Bogu vidimo nešto kada se divimo prirodi, kada nas ponese jedna dobra
misao, kada nam se ruke sklope u zahvalnu molitvu. O Bogu vidimo nešto kada se pričestimo.
Uspomenu na Isusovo preobraženje liturgija stavlja na početak Korizme, kako bi nas
se i tim putem htjelo ohrabriti da ne klonemo u našem daljnjem životu. / Kada se Isus
s tri apostola spustio s brda, naredio im je da nikome ne govore o viđenome, sve dok
Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih. Naravno, oni nisu razumjeli što je time htio reći.
Nisu razumjeli, što znači Isusova smrt i uskrsnuće. To će razumjeti tek naknadno.
I mi smo nekako slični u životu. Lijepi, radosni, sretni trenutci pripremaju nas za
teška vremena. Kada nas pritisnu brige, tada se prisjetimo onih trenutaka kada smo
osjećali kao da smo ugledali nešto od Božje prisutnosti, i na taj način nam je poslao
utjehu. Trajna poruka Isusova preobraženja je da uz vidljivi svijet postoji i jedna
druga stvarnost koja je također naša: Božja ljubav i njegova providonosna prisutnost.
Ta dva svijeta su se susrela u događaju Isusova preobraženja.«