Prof. David Bonagura uspoređuje stil Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje
Od prvog javnog nastupa, poniznost je pape Franje došla u prvi plan. Prednost jednostavnosti
nad elegancijom postala je dio današnje „rimske geografije“. No često se pri usporedbama
stila pape Franje s pristupom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. tvrdi kako je Franjo
u svojoj jednostavnosti „revolucionaran“ i „ponizan“, dok su prethodni pontifikati
bili „pompozni“ te su „sudili s visoka“. „Franjo se ne drži visoko, poput autokrata
sa svim odgovorima“ – može se čuti – već se „spušta na razinu“ propitivanja, dijaloga
i različitih mišljenja. Implicitno je u takvim analizama – ili nekada čak i eksplicitno
– da su prethodni pontifikati bili čista suprotnost. Na takve popularne predodžbe
je za „The Catholic Thing“ odgovorio profesor teologije David Bonagura. Ostavljajući
po strani očite protuprimjere takvim idejama – poput lakoće s kojom je Ivan Pavao
II. pristupao ljudima najrazličitijih društvenih skupina ili Benediktove dobrohotne
i slobodne razgovore, kako s malom djecom, tako i sa svećenicima – moramo znati što
je poniznost i kako uopće jedan papa može ostvariti tu krepost, ističe Bonagura. Poniznost,
prema Tomi Akvinskom, prvotno znači „podvrgavanje čovjeka Bogu, zbog koga je onda
ponizan te se podvrgava drugima“. Poniznost se stoga može očitovati na više načina.
Papa, koji je najmoćniji vjerski vođa na svijetu, premda nije zakonski vezan nebrojenim
običajima svojega položaja, svojevoljno se i svakodnevno podvrgava tim ograničenjima,
kao što su nošenje bijeloga talara, življenje u Vatikanu, apostolska putovanja i tjedne
audijencije. Na koji način Papa može onda biti ponizan? Tako da se podvrgava zahtjevima
svoje službe – objašnjava profesor Bonagura. Možda mu osobno neki nisu ugodni – od
toga da predstavlja lice katolicizma do izdavanja disciplinarnih dekreta – ali ih
svojevoljno prihvaća i ispunjava najbolje što može. Kad bi odbio bitne zadatke papinstva,
ne bi bio ponizan – zaključuje Bonagura i nastavlja: Bez sumnje su Ivan Pavao II.
i Benedikt XVI. bili ponizni. Papa Wojtyła je u mladosti bio glumac i očito uživao
u svjetskoj pozornici za svojega pontifikata. Bio je sasvim svjestan svojega položaja,
no njegova nježnost i smisao za humor dali su do znanja kako sebe doživljava kao slugu,
a ne gospodara. Osobito je u kasnijim godinama poniznost očitovao svojom fizičkom
ranjivošću koja je jednim dijelom postala i sredstvo njegova autoriteta. Papa Ratzinger
je svoju poniznost očitovao ugodnim ophođenjem i nježnim duhom. Čak i kada je nosio
najljepše crkveno ruho, nije svraćao pažnju na sebe, već na ogromnu širinu i ljepotu
crkvene povijesti. A tu je, dakako, i njegovo povlačenje s papinstva: čin kojim je
odstupio od najviše vjerske moći kako bi živio u skrovitosti i tišini. Jednostavnost
pape Bergoglia njegov je vlastiti način očitovanja poniznosti i jednako je valjan
kao i stil njegovih prethodnika. Neki nam se može više sviđati, ali prihvatiti jedan
stil, a napadati druge – to nije ponizno, ističe teolog David Bonagura, dodajući:
tkogod kaže da su Ivan Pavao II. ili Benedikt XVI. bili „autokrati koji su imali sve
odgovore“, ili nije obraćao pažnju na ono što se događalo u zadnje trideset i četiri
godine, ili je samo došao do unaprijed određenih zaključaka.