Osvrt na izbore za predsjednika odnosno predsjednicu Republike Hrvatske

Osvrt na izbore za predsjednika odnosno predsjednicu Republike Hrvatske – pripremio i govori Marito Mihovil Letica

Prije tjedan dana, 11. siječnja 2015., Hrvatska je izabrala predsjednicu: gospođu Kolindu Grabar-Kitarović. Izborom žene za novoga predsjednika hrvatsko je društvo pokazalo da je to većma sazrelo, napredovalo, lišilo se predrasudâ i ograničenjâ, da je politički oprimjerilo svijest o ravnopravnosti spolova te tako pretežitim dijelom posvjedočilo vjernost Božjoj stvoriteljskoj zamisli o ženinu dignitetu.
Naime, na početku Biblije, u tzv. svećeničkom izvještaju o stvaranju, čitamo: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, / na sliku Božju on ga stvori, / muško i žensko stvori ih.« (Post 1,27) Dakle, muškarac i žena stvoreni su jedinstvenim Božjim činom, pa su u svojoj bîti, dostojanstvu i pravima jednaki odnosno ravnopravni. I žena je stvorena na sliku Božju: stoga je bogolika. Uistinu žena biva, u najboljemu duhu feminističke teologije, Božjom slikom ništa manje nego muškarac.
Međutim, predsjednički kandidat Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović i drugi njihovi istomišljenici, socijaldemokrati i liberali, deklarirani borci za ljudsko dostojanstvo i ravnopravnost spolova, beskrupulozno su prionuli asocijalnim, nedemokratskim, autoritarnim i seksističkim pokušajima omalovažavanja gospođe Grabar-Kitarović. Umjesto da u protukandidatkinji vide sliku Božju obdarenu razumom i slobodnom voljom, govorili su o »slici bez tona«, »lutki«, »maskoti«, »marioneti« – smatrajući da ako su nekakvi konzervativni i patrijarhalni demokršćani kandidirali ženu, onda to može biti samo zato da bi njome manipulirali.
Očitovali su tako dotični ateisti i agnostici (odnosno bezbožci i neznabožci, prevedemo li te izraze s grčkoga na hrvatski jezik) sve sljepilo na Bogom dane vrijednosti, svu hipokriziju i duhovnu bijedu pripadnikâ negdanje samozvane komunističke zlatne mladeži, odnosno omladine, koji se danas upinju predstaviti kao nositelji nekakva humanog, egalitarnog i naprednoga građanskog društva.
A oni su, kojega li paradoksa, politički sljednici i svjetonazorski sljedbenici komunistâ, koji su, u ideološki narinutom strahu od ostataka buržoazije, nakon 1945. zabranjivali i zatirali sve ono s atributom »građansko«. Danas se grade građanima. Posrijedi je neuspjela mimikrija, oportunizmom potaknut vrijednosni »salto mortale«, što ih dugoročno može voditi samo iz poraza u poraz.
A svježi poraz predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića, kako u »Hrvatskome slovu« (br. 1030, 16. siječnja 2015.) lucidno i britko piše Benjamin Tolić, »u crno je zavio i Pantovčak, i Grič, i ʹvasceli Regionʹ, i tzv. nevladine uduge, i ʹsocijalnu demokracijuʹ. Potpuna pomrčina! Iz nje kulja bijes ideoloških vitezova davno propalog svijeta.«
Premda se u predizbornim nastupima i sučeljavanjima nije držao ni korektno ni džentlmenski, Ivo Josipović je u izbornoj noći zatomio gorčinu i uzmogao uljuđeno čestitati protukandidatkinji na pobjedi. Za razliku od bliskih mu suradnika. Tako je članici izbornoga stožera Željki Antunović poraz prouzročio nemalu prosudbeno-afektivnu pomutnju pa je politički nerazborito i nekorektno izjavila da su »svi normalni ljudi u Hrvatskoj glasovali za Josipovića«. Znači li ta zamjedba da je Kolindu Grabar-Kitarović izabrala nenormalna svjetina, politička rulja? A samodopadni premijer Zoran Milanović vidno je potresen intelektualno praznoslovio o »hajdučiji«, »kriminalnoj zadruzi«, »lopovima«... Tomislav Karamarko na sve to reče: »U ovoj Vladi ne znam koji ministar nije u sukobu interesa. Oni funkcioniraju po sistemu ʹdrž'te lopova!ʹ«
Valja istaknuti to da nitko istinoljubiv, pošten i razborit ne će zanijekati činjenicu da su određeni bivši članovi trenutne glavne oporbene stranke – lažno se prikazujući katolicima i demokršćanima – sramotno ogrezli u korupciju i kriminal; u čemu se nahodi jedan od glavnih razloga što na ovim izborima mnogi i premnogi katolici nisu glasovali za demokršćansku kandidatkinju. No dotični su korumpirani političari za svoja (ne)djela osuđeni i utamničeni. Krivnja je individualna – nikako kolektivna! Svaki se živi organizam, pa i politička zajednica ljudi, može pročistiti, doživjeti katarzu, izliječiti se, ojačati i pokazati pobjedničku snagu. Ako su neki lopovi zlorabili Hrvatsku i njezino ime da bi krali – ne smije nitko ime hrvatsko i hrvatsku identitetsku samosvijest prokazivati lopovskom i stoga ozloglašavati, stalno se pritom vraćajući u prošlost.
Antun Gustav Matoš i nakon sto godina biva aktualan, svevremeno suvremen, pa citiram zadnju strofu njegova soneta »1909.«: »Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama!«
Zaista, zašto se danas i za čiju volju briše u Hrvatskoj ime hrvatsko? Zašto se, među inim, Ministarstvo hrvatskih branitelja prometnulo u »Ministarstvo branitelja«? Iz Vlade smo čuli objašnjenje kako u Hrvatskoj imamo samo jedno ministarstvo branitelja te da zato ne treba isticati kako je ono hrvatsko. (?!) Argument je plitkouman a u isti mah licemjeran i opasan. Hoćemo li primjerice Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Hrvatskoj narodnoj banci dokinuti atribut »hrvatska« zato što su to jedine takovrsne institucije u Hrvatskoj? Nadalje, zašto su se u zadnjih petnaest godina predsjednici Republike Hrvatske redovito obraćali općinstvu »građanke i građani«, a gotovo nikada »Hrvatice i Hrvati«? Zato što im je čak i nekada ideološki zazoran pojam građanstva prihvatljiviji od hrvatskoga imena; prihvatljiviji im je u svakome slučaju revolucionarni diktator Maximilien Robespierre nego čestiti hrvatski rodoljub Ante Starčević.
Stoga je kao melem na izranjenu dušu domaje nam Hrvatske došlo domoljubno te identitetski samosvjesno poslijeizborno obraćanje Kolinde Grabar-Kitarović: »Hrvatice i Hrvati!«, te uzvik »Ovo je Hrvatska, a ne regija!«
Međutim, navedene izjave nisu isključive – nego uključive. Hrvatska je otvorena svima. Kolinda Grabar-Kitarović je i prije i poslije izborne pobjede više puta istaknula da će se zalagati za dodatna prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali i tražiti reciprocitet: jednaka prava za Hrvate u Srbiji odnosno Vojvodini te Crnoj Gori. A u Bosni i Hercegovini će, kako je kazala Grabar-Kitarović, stajati iza hrvatskoga naroda i njegovih legitimnih predstavnika u nastojanju da se osigura njihova konstitutivnost i jednakopravnost na cijelome području dotične države.
K tome je nakon pobjede rekla »dosta« podjelama: »Dosta je bilo mojih i njegovih, naših i vaših! Svi ste vi moji, dragi moji hrvatski građani! Idemo zajedno! Težak nas posao čeka; ujedinimo se, ujedinimo svoje domoljublje, ljubav i vjeru u ovu našu hrvatsku domovinu: idemo je izvesti iz krize, idemo završiti put koji smo počeli pod prvim hrvatskim predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom... idemo Hrvatsku odvesti u blagostanje!«
Bijaše to nastup koji je nadmašio politički govor: imao je mnoge odlike državničkoga integrativnog proglasa i poziva. Zaista, daleko od svakoga trijumfalizma i svake euforije zahvalimo Bogu što nam je, kako to tumači filozofija i teologija povijesti sv. Augustina, pomogao da izaberemo, iznjedrimo bogoljubnu, nacionalno samosvjesnu i socijalno osjetljivu, sposobnu te doista u svakome pogledu pristalu predsjednicu. Hrvaticu i kozmopolitkinju, narodnjakinju i građanku svijeta. Nadajmo se, molimo i radimo; pomozimo joj da ustraje na Božjemu putu te uspješno i dostojno vodi državu kroz ovaj dio povijesti naroda nam hrvatskoga.