Osvrt na predavanje Ive Körbler »Sakralni motivi u likovnom opusu Zdenke Pozaić«

Osvrt na predavanje Ive Körbler »Sakralni motivi u likovnom opusu Zdenke Pozaić« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica

Često se veli, primjerice, da je medij poezije i glazbe vrijeme, a slikarstva i arhitekture prostor. No takva su poimanja površna, jednostrana i u najdubljoj svojoj bîti pogrešna. Jer nema umjetnosti koja bi bila isključivo »prostorna« ili isključivo »vremenska«. O tome nam na posve određeni način svjedoči okolnost da su pojmovi »forma«, »modul«, »ritam«, »ton«, »simetrija«, »harmonija« itd. – pripadni i tzv. »vremenskim« i tzv. »prostornim« umjetnostima. Štoviše, moglo bi se s pravom kazati da je uzajamna ugođenost prostorno-vremenskih odnosa konstitutivni uvjet mogućnosti svakoga dobrog i uspjelog umjetničkog djela.
Međutim, osobite se poteškoće javljaju kada je posrijedi duhovna i sakralna umjetnost, gdje se u motiv sublimiraju i opredmećuju sastavnice snažnih duhovnih iskustava; a to su proživljena riječ i molitva, zatim dojam, vizija, čuvstvo, ponekad i ekstaza, gdjeno vjernik, u skladu sa značenjem grčke riječi »ek-stásis«, stoji u zanosu izvan samoga sebe. Problemi s takovrsnim ljudskim iskustvom još su veći jer se predodžbi pritom nàdaje nešto pred-iskustveno i ujedno nad-iskustveno, trenscendentalno i transcendentno.
Duhovne i božanske zbiljnosti bivaju izvan prostora i vremena, one su neprostorne i vječne, a vječnost, valja to istaknuti, nije nekakvo preobilje vremena, nego njegova odsutnost – vječnost je izvan i iznad vremena. A time u isti mah izvan i iznad prostora.
A kada umjetnik uspije predočiti nevidljivo, izreći neizrecivo, i to uzmogne učiniti vjernički vjerodostojno i uvjerljivo; kada tehnikama, koje su fizičke, naznači metafizičke zbiljnosti; kada njegova djela progovaraju onostranošću i bliskošću, poniznom prostodušnošću vjernika i uzvišenom dozrelošću vjere; kada u svojoj ikonografskoj motivici kodira epifaniju, otključava šifre transcendencije i uvodi nas u ambijent božanskog i svetog – onda je taj umjetnik zavrijedio pozornost i posvećeno vrijeme, zahvalnost i pohvalu.
Ovaj se radijski prilog dohvaća predavanja »Sakralni motivi u likovnom opusu Zdenke Pozaić«, održanoga 18. prosinca 2014. u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu. Predavačica bijaše povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Iva Körbler, pročelnica Odjela za likovne umjetnosti i arhitekturu Matice hrvatske. Predavanje je bilo združeno i upotpunjeno razgovorom s umjetnicom.
Podastirem njezine sržne podatke. Rođena u Čazmi diplomirala je Zdenka Pozaić 1968. na Grafičkome odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje dvije godine kasnije završava i Specijalku za grafiku kod Marijana Detonija. Održala pedesetak samostalnih izložbi i sudjelovala na više od 300 skupnih izložbi u domovini i inozemstvu. Dobila brojne nagrade za grafiku i »ex-libris« te odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Objavila sedam pjesničko-grafičkih mapa i 38 naslova u biblioteci Riječ i slika. Pokrenula nekoliko pjesničko-grafičkih biblioteka s izborom suvremene hrvatske, češke i talijanske poezije. Godine 2012. objavljena joj je monografija kojoj su autori Iva Körbler i Tonko Maroević.
Iva Körbler u izvrsno je koncipiranome predbožićnom predavanju u Matici hrvatskoj između ostaloga kazala:
»Jedan od najčišćih primjera u recentnoj hrvatskoj umjetnosti gdje možemo prepoznati i osjetiti prostor i metaforiku sakralnog i duhovnog sadržaja bez sumnje je grafički opus Zdenke Pozaić. Njezina je dosljedna odluka za stil lirske apstrakcije s elementima prepoznatljivih motiva viđene stvarnosti, gdje su se često ispreplitale granice unutarnjeg i vanjskog svijeta, rezultirala sasvim novim likovnim i simboličkim vrijednostima. Delikatna preklapanja otisaka boja i motiva na drvorezima u boji i djelima kombinirane tehnike, na granici apstrakcije i figuracije ili čiste kolorističke apstrakcije, rezultat su velike grafičke discipine i rijetko viđena osjećaja za boju te redukciju pojavnog svijeta na bitne simbole i metafore. / Oduvijek gotovo manifestno izvan likovnih i teorijskih trendova, grupa ili tendencija, ova je umjetnica ostvarila autoreferencijalan grafički svijet posvećen tzv. malim, intimističkim temama koje se tek u zadnjih nekoliko godina iz područja fragmenata interijera, mrtvih priroda, motiva oka, ruke/rukavice, sjene profila ili fragmenata mora, lista i školjke više otvaraju prema sakralnim temama i motivima. [...] / Treba naglasiti kako motivi koji čine bazu grafičkih matrica Zdenke Pozaić (oko, stilizirani sunčev disk, oblak, ruka i rukavica) nisu vezani uz hermetičko-ezoterijsku tradiciju Europe, nego naglašavaju umjetničinu samonametnutu poziciju duhovne i umjetničke izolacije. Jednako tako, sve češća likovna razrada motiva Božjeg oka, anđela i anđeoskih krila, oblaka iz kojega se na zemlju šire zlatne zrake te bijele golubice, bit će svojevrstan uvod u tradicionalne ikonografske teme i motive raspeća, križa, ljestvi, prikaza Krista i Veronikina rupca tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća. Višebojni drvorezi Zdenke Pozaić s tim motivima postavili su novi standard gotovo idealnog likovnog prijenosa tako delikatnih motiva u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti: bez hinjene patetike, suvišne narativnosti i realističke doslovnosti – koja je često kod mnogih naših umjetnika znala prijeći u neukusni naturalizam bez imalo duhovne i uzvišene komponente teme – Zdenka Pozaić svojim prisutpom sakralnim motivima uspostavlja intimiziranje i empatiju promatrača s likovnim sakralnim predloškom. Čak i na razini likovne kompozicije, prostor zemlje/pejzaža i prostor neba uvijek su povezani likovnim motivima prirode, anđeoskih krila, elementima koji upućuju na dijalog dviju sfera, ili ako želite, dijalog i sponu zemaljske i nebeske Crkve. Mogli bismo čak zamijetiti kako je u umjetničkom doživljaju Zdenke Pozaić prisutna spoznaja da je Bog svuda oko nas, da se u svojem atributu sveprisustva objavljuje u svim razinama materijalnog svijeta, i da smo trajno povezani s njim, bilo kroz savršenstvo kreacije Stvoritelja u prirodi ili suosjećanjem Kristove muke.«
Vrijedi pritom kazati da je Zdenki Pozaić motiv križa metonimija muke i metafora spasenja, ali i svojevrsna opomena ovodobnomu svijetu. U seriji apstraktnih kolaža nastalih 2007. i 2008. tijelo je Kristovo tek djelimice prisutno ili ga uopće nema u prizoru. Iva je Körbler objasnila: »Ti koloristički i kompozicijski iznimno dojmljivi pejzaži kao da prelaze ono tradicionalno tumačenje praznog križa na kojemu više nema uskrslog Krista, i više nas upućuju da se u kontemplaciji zamislimo koliko smo kao čovječanstvo pretjerali kad nam se više Krist ni simbolično ne ukazuje.«
K tome je Iva Körbler istaknula značajan uvid Zdenke Pozaić u distinkciju između sakralnog i religioznog, citiravši zamjedbu povjesničara umjetnosti Ive Šimata Banova da je puno sakralnih djela bez religioznosti, dok s druge strane religioznost u sebi nose neke potpuno apstraktne i nesakralne kompozcije. »Upravo to pomanjkanje konvencionalne predodžbe o sakralnom pozicioniralo je Zdenku Pozaić među naše najbolje tumače tako delikatne tematike«, zaključila je Iva Körbler.