Filmski redatelj Claudio Chiesa o duhovnosti

Od pogleda do kontemplacije, prizor Isusova rođenja u očima Claudia Chiese, filmskoga redatelja, autora filma „Ja sam s tobom“, o Majci Božjoj i Kristovu djetinjstvu. On je u razgovoru za Vatican insider govorio o Isusovu rođenju, o rodoslovlju i poklonu mudraca.
Dugo vremena, nakon približavanja vjeri, nisam shvatio što znači riječ „duhovno“. Poslije sam shvatio da je u Svetom pismu 'duhovno' relacija, odnos, izlaženje „vani“ (iz sebe): Duh izlazi, iz Boga prema čovjeku. Ako želimo otkriti duhovno značenje onoga što vidimo, onda se moramo pozabaviti odnosima – ustvrdio je redatelj potkrjepljujući svoju tvrdnju Evanđeljem.
U Evanđelju rođenja svi čimbenici u središte stavljaju Dijete, a to čine kroz odnos. U Evanđelju Isus nije neko čudo kako ga opisuju Apokrifna evanđelja; on ne čini da lete glinene ptice, nego je Dijete. A to dijete ne čini ništa čudesno. Odnos drugih prema njemu nam govori: svaki lik poduzima nešto da se taj život prihvati i zaštiti obzirom na zakone, povijesna zbivanja, zabrane i vlasti, koji ga pokušavaju uništiti – istaknuo je redatelj Chiesa.
Govoreći pak o Božiću, rekao je da sadrži sve ono što Bog želi da kao roditelji i ljudska bića učinimo: da u središte stavimo život. Pri Isusovu rođenju, njegovi se roditelji nisu obazirali na neke propise. Da je Josip ostavio Mariju, da je koji slučajem Bog „pogriješio“ pri izboru roditelja, da je kao roditelja odabrao nekog drugoga čovjeka, a ne Josipa, kojemu bi bio važniji zakon nego život, zacijelo ne bismo imali Isusa – primijetio je Chiesa.
Ovdje je ljudska sloboda došla do izražaja, ali i to da je Bog želio ovo dvoje roditelja, te da ih je od početka vremena odabrao. To potvrđuje njihovo rodoslovlje, koje vodi do Marije, koje pak Mariji omogućuje izgovoriti odlučni „DA“, te da Josip bude kadar vjerovati ženi. Bog je dakle u središtu povijesnih zbivanja – istaknuo je redatelj.
Osvrnuvši se na Josipovo očinstvo, rekao je kako Josip, umjesto da zaštiti samoga sebe, odlučuje spasiti dijete. U tomu je pravi uzor izvanrednoga očinstva: Josip reagira, bježi sa svojom obitelji i spašava je. Jer, život je za njega važniji od svega, čak i od prvenstva očinstva koje mu po tradiciji pripada. U konačnici, Zaharija i Josip su „posljednji“ patrijarsi: Bogu se pokoravaju, a to što je za jednog hebrejskog oca bilo temeljno – da na dan obrezanja svome djetetu dadne ime – Zahariji i Josipu to nije važno – primijetio je redatelj Chiesa.
Uistinu, Elizabeta zbori: zvat će se Ivan, a anđeo Mariji veli da će se dijete zvati Isus. Zaharija je čak nijem. A to da o Josipu evanđelja više ne govore – u kulturi gdje je otac sve – u rođenju nalazimo jasan smisao: roditelji će Isusu dati slobodu da bude ono što jest; slobodan u ljubavi – kazao je redatelj.
Govoreći pak o pastirima, anđelima i o 'znaku' rekao je kako se pastire često tumačilo i predstavljalo – također i kinematografski – kao siromahe (bijednike). Doista, evanđeoski je navještaj poziv nečistima i isključenima, siromašnim u pravom smislu riječi. Tim se ljudima, odbačenima jer se svaki dan nisu mogli prati, daje „samo“ jedan znak : dijete u pelenama – ustvrdio je Chiesa dodajući.
Mi smo pastiri, 'nečisti', koji se pojavljujemo pred ovim otajstvom, klanjamo mu se i slavimo ga. Pastiri slave Boga i zahvaljuju na svemu što su čuli. Čuli su nešto, u sebi su čuli glas Božji koji je govorio: ljubite ga!
Govoreći pak o mudracima, Majci i Djetetu, redatelj je rekao kako je u ono vrijeme mesijsko očekivanje bilo snažno i tumačilo je niz znakova – među njima i komet – kao mesijanske znakove, ali Evanđelje ne veli da komet objavljuje da je Isus to dijete koje svi očekuju. Pastiri i mudraci vide znak: očekuju nešto izvanredno, a što nalaze? – upitao je redatelj odgovarajući: Ništa neobično, ljudskost. Majku s djetetom: Evanđelist četiri put podsjeća na taj odnos. Predaja je jasna: mudraci su znanost, znanje, intelekt, klanjaju se pred otajstvom djetetova rođenja, djeteta od krvi i mesa – ustvrdio je Chiesa.
Karl Marx je pisao svojoj kćeri Jenny da moramo uvijek zahvaljivati Isusu jer je u povijesti djeci osigurao mjesto. Zaista, prije Isusa, u pradavnom svijetu, djeca nisu bila važna. Sada je naprotiv Bog jednu ženu u središte stavio, Bog se povukao u stranu, a u središte je stavio dijete. Otac se sklanja u stranu. Betlehem nam poručuje da je važno znati kako smo rasli, gdje smo rođeni, koji su bili prvi odnosi u našem životu. Ovo je duhovno, eto Božje blizine: u odnosima se kušamo, a Bog želi da se to odvija u ljubavi i slobodi. A to je ono što me obratilo, jer mi je omogućilo susresti Boga u drugima – ustvrdio je redatelj.
Govoreći pak o svjetlu rekao je da svjetlo u evanđeljima djetinjstva svjedoči kako svi nazočni nešto shvaćaju; da život djeteta o kojem se skrbe pripada Bogu, da ih nadilazi, da nije pod njihovom vlašću. Otkriće je dakle da svaki život naviješta spasenje, da je Bog s nama. To je istinsko čudo iz kojega potječe sve: život je Božje čudo – istaknuo je redatelj dodajući:
Pred ovim jaslicama, pozornost valja upraviti ovoj nadi: s Isusom Bog biva život, a da bi bio život postaje dijete. Bog se očituje kroz život, kroz Adama i kroz svoga Sina. U središtu je dakle život svakoga ljudskoga bića, koje se nikad nije rodilo na zemlji, niti će se više roditi. Naš najveći grijeh jest baš taj da ne poštujemo život, da ne činimo sve moguće kako bismo ga zavoljeli, kako to prije svega čini Marija. I sve dok to bude moguće, Bog je s nama – zaključio je redatelj Chiesa.