“Njemački problem” biskupa, na čelu s kardinalom Walterom Kasperom, koji žele promjenu
stalne crkvene prakse nemogućnosti pripuštanja pričesti rastavljenih i civilno ponovno
vjenčanih, „afrički trenutak“ koji je ohrabrio sinodske oce da progovore protiv „očitih
manipulacija“ u procesu prošlogodišnje izvanredne biskupske sinode tri su naglaska
analize naslovljene “Između dvije sinode”, u časopisu Instituta za religiju i javni
život „First Things“, koju potpisuje George Weigel, jedan od najutjecajnijih američkih
komentatora religije i autora svjetski poznate biografije sv. Ivana Pavla II., „Svjedoci
nade“. Weigel sa žaljenjem ističe da su medijski izvještaji o sinodi bili plitki,
promatrajući ju kroz prizmu „humanog, progresivnog Pape“ u bitci protiv konzervativnih
neprijatelja Drugog vatikanskog sabora; no to je „krivo čitanje pape Franje, krivo
shvaćanje stvarnih pitanja, lažno oslikavanje sinodske većine, nijekanje manipulacija
koje su zaprljale sinodski proces i smiješna karikatura onih koje se gura u ulogu
zlikovca“, piše Weigel. Papa Franjo prepoznaje sadašnju krizu obitelji i ističe
da je napadnuta kao nikad prije. Stoga je pozvao na ispitivanje krize kako bi se na
nju moglo odgovoriti. Razlog zašto se takvo ispitivanje i odgovor nisu ostvarili u
mjeri u kojoj se moglo nadati Weigel pronalazi dijelom u nastojanjima njemačkih biskupa
na čelu s kardinalom Kasperom, zajedno s glavnim tajnikom sinode, kardinalom Lorenzom
Baldisserijem, koji su, kako kaže, bili odlučni gurati u prve redove sinodske rasprave
pitanje svete pričesti za rastavljene i civilno ponovno vjenčane katolike. „Deset
mjeseci prije sinode, pitao sam upućenog promatrača katoličkih pitanja u Njemačkoj
zašto njemačko katoličko vodstvo inzistira na preokretanju pitanja svete pričesti
za one u drugom civilnom braku“, nastavlja Weigel. „Dobio sam odgovor u jednoj riječi:
'novac'.“ Njemačku Crkvu, naime, financira takozvani „crkveni porez“ koji plaća svaki
građanin koji ga izravno ne odbije. Međutim broj građana koji ga odbijaju plaćati
stalno raste. Čini se da su mnogi njemački biskupi zaključili da je najbolje objašnjenje
za takvo odbijanje plaćanja crkvenog poreza percepcija katoličke Crkve kao zlobne,
uskogrudne i okrutne navjestiteljice stajališta koje nijedan Europljanin u 21. stoljeću
ne može prihvatiti. To da su ljudi prestali plaćati crkveni porez jer su prestali
vjerovati da je Isus Gospodin i da je katolička Crkva njegovo Tijelo moglo bi se činiti
boljim objašnjenjem – piše Weigel. Živi su dijelovi katolicizma u razvijenom svijetu
upravo oni koji žive dinamično pravovjerje koje je označavalo naučavanje Ivana Pavla
II. i Benedikta XVI., dok su dijelovi europskog katolicizma koji su se priklonili
duhu vremena i smutili crkvene doktrinarne i moralne granice u ime „duha Drugog vatikanskog
sabora“ u ruševinama. No – nastavlja Weigel – svejedno je kardinal Kasper, zajedno
s glavnim tajnikom Baldisserijem, promicao daljnje tih smućivanje granica, i to na
način koji se većini sinodskih otaca činio u izravnom proturječju naučavanju samoga
Gospodina. Novost na sinodi nisu bili takvi, navodno progresivni, ali zapravo ustajali
prijedlozi, već očitovanje afričkog katolicizma kao važnoga čimbenika u oblikovanju
budućnosti globalnoga katolicizma. Budući da su sinodski oci iz Afrike bili među prvima
koji su osporili takozvani „Kasperov prijedlog“, time su ohrabrili i druge biskupe
da progovore što doista misle o manipulacijama sinodskom raspravom koja je, drži Weigel,
bila očita u izvještaju nakon prvog tjedna rada, takozvanom Relatio post disceptationem.
Među nedostacima sinodskoga tijeka, Weigel navodi odbijanje tajništva sinode da
objavi tekstove govora sinodskih otaca, manjkavosti u točnosti dnevnih sažetaka na
tiskovnim konferencijama, izostanak poziva za članove Papinskoga instituta Ivan Pavao
II. za brak i obitelj, kao i objavljivanje spomenutog Relatio post disceptationem
koji je, umjesto točnog sažetka tema o kojima se raspravljalo, bio poput nacrta za
konačni sinodski dokument s vrlo problematično formuliranim paragrafima. Ono što
je u medijima uglavnom ostalo, nije značajno ispravljeni konačni dokument sinode,
već izvještaj sa polovice rada, što znači da će mediji velikim dijelom nastaviti širiti
ideju o „ljubaznom Papi i progresivnoj bitci“ protiv pretkoncilskih zlobnika. To će
samo iskriviti i zapriječiti važan razgovor koji je Papa zaželio za obje sinode. Osim
toga, kako autor ističe, dinamični i pravovjerni vođe današnje Crkve svi su pobornici
Drugog vatikanskog sabora, a ne njegovi protivnici jer „čitaju koncil kroz učiteljstvo
Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.“ Ipak je papa Franjo u govoru na završetku sinode
2014. godine rekao kako je ona bila uspjeh. Unatoč poteškoćama koje je stvorilo tajništvo
sinode, održana je živa rasprava i postignut je jasan konsenzus u prilog klasičnom
crkvenom nauku o naravi čovjeka, ljubavi i braka – zaključio je George Weigel. U
vidu nadolazeće redovne sinode, rasprava o braku i obitelji treba se voditi manje
anegdotama, a više sistematično dobivenim podacima, koji obilno podupiru nauk Crkve
da trajan i plodni brak te prikladne metode reguliranja plodnosti vode sretnijim obiteljima
i boljim društvima. Kada pak „susrećemo osobe tamo gdje se nalaze“, možda nisko na
ljestvici ljubavi, imamo ih pozvati da se pomaknu naviše, a ne podržati ih u njihovim
neispravnim stanjima. O često spominjanom razlikovanju doktrine i pastoralne prakse,
Weigel ističe kako su neke prakse, poput nemogućnosti primanja pričesti dok se živi
u teškom grijehu, intimno povezane sa zaključenim doktrinama. Vrlo je jasno da ne
može biti konsenzusa u prilog „Kasperova prijedloga“ jer bi promjena crkvene prakse
u tom pitanju povlačila „nemoguću promjenu u doktrini“. Stoga se valja usredotočiti
na prilagođavanje kanonskih procesa za proglašenje brakova ništavnima, a ne na nemoguće
prijedloge – naglašava Weigel. Da bi se postigla Papina plemenita želja za otvorenom
raspravom na sinodi, potrebno je uvesti promjene u tajništvu sinode, ali na prvome
mjestu, tajništvo ima „shvatiti da postoji kako bi služilo sinodskim ocima, a ne manipuliralo
procesom i vodilo raspravu prema određenim unaprijed zacrtanim zaključcima“, napisao
je George Weigel.