O svetkovini Svete Obitelji razmišlja vlč. Darko Rogina

Draga braćo i sestre!
Kako nam grubo i čudno zvuče riječi koje Josip čuje u snu: „Uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje... jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi“. Čudan kontekst kada se nalazimo u ozračju Božića, blagdana mira, ljubavi i dobrote. Ipak, ne bi nam to trebalo biti čudno, ako se sjetimo kako se Sin Božji svojim utjelovljenjem i ulaskom u ljudski svijet želio potpuno poistovjetiti s čovjekom i njegovom stvarnošću, želio je biti s njime u svemu jednak osim u grijehu. Isus je utjelovljenjem ušao u konkretni život ljudske obitelji i izložio se svim kušnjama koje ona prolazi. Bog je svoga Sina prepustio ljubavi Marije i Josipa i njihovoj skrbi, te nepredvidivosti sudbine svake ljudske obitelji. Isus se već na samome početku svoga života susreo sa stvarnošću koja će ga pratiti do križa, a to je ono o čemu nam sv. Ivan na početku svoga evanđelja piše: „k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“. Ako sam na početku rekao da Bog nije stvarao nikakve posebne uvjete za život Nazaretske obitelji to ne znači da se nije za nju brinuo. Dapače, brine itekako! Marija i Josip mogli su kao roditelji iskusiti da je Bog najbliži čovjeku onda kada mu je najteže, ako čovjek, obitelj računa na Boga i vrši njegovu volju. Nazaretska obitelj je škola u kojoj se upoznaju i uče ljudske vrednote od Boga darovane, Kristov nauk i život. To je škola evanđelja. U njoj najprije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoznavati koja se velika tajna i snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega, te ga možda i naučimo nasljedovati. Danas je obitelj, kao zajednica svega života ustanovljena od samog Božjega nauma, ugrožena s različitih strana. Razlog je tome što su se u obitelji počele gubiti temeljne vrednote od Boga ustanovljene. Premalo se cijeni i poštuje život. Današnje obitelji često slabo ili nikako ne žive svoj vjernički život otvoren prema Bogu i njegovoj volji. Ne postoji ili rijetko gdje postoji zajednička molitva, te zajednički nedjeljni i blagdanski odlazak na sv. misu. Bezbožan, sekularistički, relativan i liberalan način života, koji sve više uzima maha, ostavlja velike tragove i posljedice na stabilnost obitelji. Sv. Pavao nam jasno govori kakvi odnosi trebaju biti. A za zdravi odnos potrebno je pet temeljnih elemenata: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, te praštanje. Možemo ih nazvati kao pet vrlina potrebnih za plodnu suradnju i zajednički život. To je bio građanski bonton onoga vremena koji sv. Pavao iskreno prihvaća i preporučuje vjernicima. Za zdrave odnose obitelji potreban je i istinski sklad unutar samih članova obitelji koji dolazi od Boga. Pavao prihvaća muža kao glavu obitelji, ali ga upozorava na lijepo i uzorno ponašanje, marljivost i poštivanje žene, te ga poziva na istinski odgoj djece. Pavao nije mogao više isticati prava žena i djece protiv intelektualne i društvene mode onog vremena, ali je hrabro naglasio da vlast muževa i očeva nije neograničena. Muž je podložan Bogu koji je milosrdni Otac prepun ljubavi i dobrote, koji hrabri svoju djecu te se istinski brine o njima. Osornost prema ukućanima nije ni ljudska ni vjernička vrlina, pa je trebaju izbjegavati kršćanski očevi i muževi. Jednako tako poziva i žene na poštivanje svojih muževa, nikako ne u smislu da žena mora biti sluškinja mužu. Ona je i u Pavlovim očima imala nezamjenjivu i prevažnu ulogu u Crkvi, obitelji i društvu. Konačno, nju i muža uspoređuje kao Krista i Crkvu. Ona je prva odgajateljica moralnih i duhovnih vrednota koje djeca u obitelji usvajaju. Danas je njezina uloga možda najugroženija od strane feminističkih nastojanja oko neke čudne pojave i želje za emancipacijom te oslobođenjem od njezine izvorne i istinske uloge kao majke i čuvarice obitelji. Taj životni stil je osuđen na propast jer u njemu nema volje za životom. Jako je lijepim riječima bl. Alojzije Stepinac opisao ženu kao majku: „Tajanstveni atelier, gdje Stvoritelj uz najtješnje sudjelovanje kleše najdivniju od svih umjetnina – besmrtno biće čovjeka, djeteta Božjega i baštinika kraljevstva nebeskoga“ i nastavlja „ako se žena odreče dužnosti majčinstva ona se odrekla najveće časti i najuzvišenijeg dostojanstva“. Pavao se obraća i djeci koje poziva na poštivanje roditelja, jer su oni prvi suradnici Božji, a i to je prva zapovijed koja se odnosi na čovjeka. Sveta nazaretska obitelj nam je uzor u bitnim stvarima: u neograničenom pouzdanju u Boga, podlaganju njegovoj volji, prihvaćanju života i spremnosti žrtvovati se za njega. A sve je to moguće u kršćanskoj obitelji, jer je ona Božja ustanova. Ako se u obitelji živi iz vjere i okuplja na zajedničku molitvu, onda unatoč poteškoćama u njoj vladaju Božji blagoslov i mir.