Izvješće o Apostolskoj vizitaciji američkih redovnica
Proteklih je dana na konferenciji za medije u dvorani Tiskovnog ureda Svete stolice
predstavljen konačni izvještaj apostolske vizitacije redovničkih institutâ američkih
časnih sestara Konferencije vodstva redovnica (LCWR). Time je završen proces koji
je 2008. godine pokrenuo tadašnji pročelnik Zbora za posvećeni život, kardinal Franc
Rodé, zatraživši „pregled kvalitete života redovnica u Sjedinjenim Državama.“ „Započeli
smo ovu vizitaciju zbog svijesti da apostolski posvećeni život u Sjedinjenim državama
prolazi kroz teška vremena“, rekao je na konferenciji za medije kardinal João Braz
de Aviz, nasljednik kardinala Rodea. Objašnjavajući kako se apostolska vizitacija
odvijala, nadbiskup José Rodríguez Carballo istaknuo je da je izaslanstvo Svete Stolice,
na čelu s američkom časnom sestrom Mary Clare Millea, vrhovnom poglavaricom Učenica
presvetog srca Isusova, razgovaral s redovnicama i prikupljalo podatke o raznovrsnim
vidicima njihova života. Izaslanstvo ističe kako im je bolno razočaranje bilo što
je vizitacija primljena sa sumnjičavošću i odbijanjem suradnje jednog dijela američkih
redovnica, ali istovremeno naglašavaju: „pozivamo sve institute da prihvate našu spremnost
na uljudan i plodan dijalog.“ „Vizitacije su redovito sredstvo uprave u posvećenom
životu“ i „Apostolska stolica redovito odobrava apostolske vizitacije, koje uključuju
slanje jednog ili više vizitatora kako bi se procijenila neka crkvena sastavnica te,
da bi se skupini o kojoj je riječ, pomoglo unaprijediti načine na koje izvršavaju
svoje poslanje u životu Crkve“ – stoji na početku izvješća o 341 institutu bilo biskupijskog,
bilo papinskoga prava te oko 50,000 osoba posvećenoga života. Konačni izvještaj ostavlja
pozitivan dojam, ističući brojne plodove predanoga rada, ali i nedvosmisleno tražeći
promišljanje i reviziju nekih vidika života. Kao zabrinjavajuća činjenica istaknuto
je da se od 1960-ih godina broj redovnica smanjio za 125,000. Izvještaj, međutim,
pojašnjava kako su od četrdesetih do šezdesetih godina prošloga stoljeća sestre zabilježile
netipičan porast, da bi potom započeo pad s brojnim izlascima i sve manjim brojem
kandidatica. O temi karizme i identiteta institutâ, „Zbor [za posvećeni život] hvali
kreativne načine dijeljenja karizmatskih darova koje je Duh Sveti dao Crkvi i traži
da se poštuje i slavi bitna razlika između zavjetovane redovnice i predane laikinje
koja ima poseban odnos s institutom.“ U dijelu naslovljenom „Promicanje zvanja
i redovnička formacija“, napomenuto je da su kandidatice „obično starije, obrazovanije
i kulturološki raznolikije nego prije“ te da „kandidatice često žele iskusiti život
u formacijskim zajednicama i mnoge žele biti i izvana prepoznatljive kao posvećene
žene. To je osobit izazov za institute čiji sadašnji stil života ne naglašava ove
vidike.“ O temi molitvenoga života u Crkvi, izvještaj zaključuje: „Zbor traži
da članovi svakog instituta procijene svoje sadašnje prakse liturgijske i zajedničke
molitve. Tražimo da razluče koje se mjere moraju poduzeti da bi se gajio prisni odnos
sestara s Crkvom i zdrava zajednička duhovnost utemeljena na crkvenom sakramentalnom
životu i Svetom pismu.“ Odsjek „Pozvani na život s Kristom u središtu“ zaključuje:
„Dikasterij poziva sve institute da pažljivo razmotre svoje duhovne prakse i službe
kako bi osigurali da su u skladu s katoličkim naukom o Bogu, stvaranju, utjelovljenju
i otkupljenju“. „Neka samo-procjena i dijalog koje je apostolska vizitacija potaknula
nastave donositi obilan plod u oživljavanju i osnaživanju redovničkih instituta u
vjernosti Kristu, Crkvi i utemeljiteljskim karizmama. Našem su vremenu potrebni vjerodostojni
i privlačni svjedoci redovništva, koji pokazuju otkupiteljsku i preobražavajući moć
Evanđelja“, stoji na kraju izvješća. Dodajmo, na koncu, da apostolsku vizitaciju
Konferencije vodstva redovnica (LCWR) ne treba miješati s doktrinarnom procjenom Zbora
za nauk vjere, koja je provedena zbog „ozbiljnih teoloških, pa čak i doktrinarnih
pogreški“ u istupima pojedinih članova, praksi organiziranog odbijanja crkvenoga nauka
po pitanju homoseksualnosti ili nemogućnosti ređenja žena te radikalnog feminizma
kod nekih članova konferencije redovnica. Kao rezultat doktrinarne procjene nadbiskup
James Peter Sartain bio je postavljen da bi s Konferencijom revidirao njezine statute
i oblikovao novi program s dubljim razumijevanjem crkvenoga nauka.