Uz misna čitanja IV. nedjelje Došašća razmišlja vlč. Darko Rogina
Draga braćo i sestre! Bog
šalje svoga glasnika arkanđela Gabrijela u jedan mali, periferni, neznatni gradić
u židovskoj pokrajini Galileji, imenom Nazaret. Natanael je jednom prilikom u čudu
pitao Filipa: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ Toliko o ugledu toga grada. Ljudski
gledano ono što mi smatramo važnim i normalnim, uglednim i lijepim, Bogu je, čini
se, nevažno i nepotrebno. On čini suprotno našoj logici – jer dolazi u maleni, nepoznati
gradić. Mi bismo, vjerojatno, takav jedinstveni povijesni događaj najave rođenja Sina
Božjega, Spasitelja, sudeći prema našem životnom poimanju velikih događaja, načinu
razmišljanja i trendu eksluzivnosti najavili u nekom svjetskom središtu, pompozno
u blještavilu medija. No, Božja pedagogija je da velike stvari dolaze sa periferije.
Dolaze od malih i neznatnih ljudi, ali koji su otvoreni Bogu i njegovom Duhu, izolirani
od ljudske potrebe za priznanjem, slavom, čašću i moći. Takva je upravo bila Marija,
koja slavi i hvali Boga što je pogledao na poniznost i neznatnost službenice svoje.
Bog najavljuje dolazak, rođenje svoga Sina u neznatnom gradiću, neznatnoj službenici.
Kakav paradoks! I danas velika Božja djela dolaze preko poniznih i neznatnih. Papa
Franjo podsjeća da su rubni i neznatni danas siromašni, obespravljeni, odbačeni od
društva. Rubnost i neznatnost je također tamo gdje vlada bezbožnost i malodušje kao
da Boga nema. Oni su današnji Nazaret kojemu nas Bog šalje i potiče da širimo radost
evanđelja, da budemo nositelji i donositelji radosne vijesti. Ako pogledamo Božje
suradnike u povijesti spasenja većina njih u Bibliji bili su muškarci. Na vrhuncu
povijesti spasenja pojavljuje se lik žene. Marija iz Nazareta slika je ljudskog bića
koje prihvaća Božji plan spasenja. Anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju riječima: „Zdravo,
milosti puna!” (Lk 1, 29). Nigdje ne piše zašto je Marija zaslužila takvu milost.
Samo se kaže da ju je Bog izabrao. Ona ne ističe svoju nedostojnost, nego odgovara
na Božji poziv: „Evo, službenice Gospodnje!“ (Lk 1, 38). Pa, ipak ostaje nejasno i
usuđujemo se pitati – kako je Marija prepoznala da se radi upravo o anđelu, a ne o
utvari, autosugestiji, ili plodu njenih želja? Kako je znala da je Bog na djelu? Ne
piše da ga je vidjela, već samo da mu je čula glas. Kako u mnoštvu glasova prepoznati
anđelov, kao glasnika Božjeg? Ili, još bolje, kako prepoznati Božji dodir, zahvat
u čovjekov život? Po tome što govori kao nitko drugi. Dira nam dušu tamo gdje to nitko
drugi ne zna. Stvara pozitivan nemir i oduševljenje, rasvjetljava put i daje nam odlučnost,
potiče i hrabri. Mariji je rekao da je „milosti puna“. Anđela se prepoznaje po tome
što nam govori istinu o nama. Bog je Mariji navijestio Istinu, koju će ona donijeti
svijetu. Vječna Riječ se utjelovila u utrobi ponizne žene, mlade Židovke iz Nazareta,
rubnog i neznatnog gradića, koja će svijetu roditi Boga, Sina Božjega. Rodit će Spasa
svijeta, jer i samo ime Isus, hebr. Ješuah, znači Bog spašava. Mi trebamo Boga
i Bog treba nas. Svaka dobra inicijativa dolazi od Boga. No, on treba naš pristanak.
Unatoč teškim kušnjama i društvenomu metežu, vlastiti život treba staviti u Božje
ruke da raspolaže našim vremenom i našim talentima, kao što je trebao Marijin: „Neka
mi bude“. Tko zna što propuštamo učiniti zato što nismo dali svoj pristanak! Zato
jer se prepuštamo vlastitim strahovima, razmišljanjima i proračunatosti. Bog želi
od nas stvoriti postojane i mudre avanturiste Božjeg plana i Duha. Mudar čovjek izabire
Boga za učitelja i ljubav kao put. Sve ostalo su stranputice. U Došašću iščekujemo
ispunjenje Božjega obećanja da će nam poslati svoga Sina, Mesiju. Nažalost, naše dnevne
aktivnosti, ubrzana, rastresena i bučna svakidašnjica, ne čini nas dalekovidnima,
sluhovitima i primateljski raspoloženima za Božji dolazak. Naš dolazak Bogu i Božji
dolazak k nama pretpostavlja sabranost, budnost, osluškivanje. Molimo Gospodina da
nam udjeli snage i poniznosti da poput Marije, Bogu odgovorimo: „Neka mi bude po tvojoj
riječi!“