Knjigu »Jubilej Družbe Isusove: 200 godina od ponovne uspostave (1814.-2014.)« predstavlja
Marito Mihovil Letica
Kada je godine 1773.
papa Klement XIV. ukinuo i raspustio Družbu Isusovu, Ruđer se Bošković zdvojno i gotovo
izgubljeno zapitao: »Kada se sutra probudim, što ću na sebe obući?« Bijaše Boškoviću
isusovački habit, crni talar, izvanjski znak habitusa, isusovačke duhovne pripadnosti
te identitetske samosvijesti. Primivši od Družbe Isusove sav odgoj i svu naobrazbu,
čime je uzmogao steći čast i ugled, a sve na veću slavu Božju – pater Bošković govoraše
da se po ukinuću Družbe osjeća kao bez majke. Isusovački red bio je ukinut uslijed
mnogih i višestruko složenih unutarcrkvenih i unutardruštvenih prilika u politički
izuzetno nemirnoj, štoviše i prevratničkoj drugoj polovici 18. stoljeća. Papa Klement
XIV. konačnu je odluku o ukinuću Družbe Isusove donio pod pritiskom nekih europskih
monarha, ponajvećma onih koji se nađoše ugroženima zbog isusovačkoga političkoga pothvata
na području tzv. »paragvajskih redukcija«. Naime, isusovci su u Paragvaju (koji je
tada obuhvaćao i dijelove današnje Argentine, Kolumbije i Perua) zasnovali teokraciju
na načelima poštivanja ljudskoga dostojanstva i promicanja socijalne pravde, pri čemu
su indijanski starosjedioci evangelizirani i opismenjeni te je pravičnom raspodjelom
dobara među njima onemogućena svaka ekonomska i socijalna neravnopravnost. Kada su
goleme i moćne španjolske i portugalske vojske nasrnule na indijansko-isusovačku državu,
starosjedioci uz isusovačko vodstvo prionuše aktivnoj samoobrani, tj. oružanomu otporu
kolonizatorima. Nakon više neuspješnih vojnih pohoda, indijansko-isusovačka država
bî naposljetku svladana i dokinuta. Premda »paragvajske redukcije« ne bijahu jedinim
razlogom ukinuća Družbe Isusove, zasigurno u njima valja vidjeti jedan od glavnih
razloga. Ponovno je Družbu Isusovu uspostavio papa Pio VII., veliki pobornik i
promicatelj znanosti i umjetnosti, a dogodilo se to 7. kolovoza 1814., nedugo pošto
se Papa vratio iz zatočeništva u Francuskoj, gdje se našao jer ne htjede udovoljiti
Napoleonovu zahtjevu da se odrekne Crkvene Države. Povodom 200. obljetnice toga
značajnog događaja objelodanila je Hrvatska pokrajina Družbe Isusove knjigu »Jubilej
Družbe Isusove: 200 godina od ponovne uspostave (1814.- 2014.)«. Vrijedi napomenuti
to da su tiskanje knjige financijski poduprli bivši studenti Filozofskoga fakulteta
Družbe Isusove u Zagrebu. Primjerci te knjige podijeljeni su njima i svima inima koji
su 3. prosinca 2014. pribivali misi zahvalnici i svečanoj jubilejskoj akademiji na
zagrebačkome Jordanovcu, u crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina te na Fakultetu – što
vjerodostojno svjedoči o tome da veze studenata s dotičnim Fakultetom te njegovim
strogim, ali nadasve pravičnim i susretljivim profesorima ostaju mahom čvrste i srdačne,
i to godinama nakon što studenti diplomiraju. Dotičnu su knjigu uredili profesori
s Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove: patri Marijan Steiner i Ivan Šestak. Oni
u predgovoru vele: »Godina 2014. jubilarna je obljetnica ponovne uspostave Isusovačkoga
reda. Naime, 1814. papa Pio VII. izdao je bulu 'Sollicitudo omnium Ecclesiarum' kojom
obnavlja Družbu Isusovu po čitavome svijetu. Nakon što je 1773. ukinuta, ona je ipak
preživjela u pravoslavnoj Rusiji i protestantskoj Pruskoj, jer tamošnji vladari (Katarina
II. i Friedrich II.) nisu htjeli proglasiti dokument o ukinuću. / Sadašnji vrhovni
poglavar (general) Družbe Isusove, p. Adolfo Nicolás, odredio je da se ovom prigodom
isusovci u cijelom svijetu pozabave svojom poviješću te da to bude poticaj za nove
pothvate u širenju kraljevstva Božjega na zemlji, učvršćivanju kršćanske vjere te
izgradnji pravednijeg i boljeg svijeta na temelju Kristova Evanđelja. U najavi jubileja
on podsjeća isusovce da u svojim redovničkim nastojanjima neprestano misle, između
ostaloga, na kreativnu vjernost, univerzalnost poslanja (misije) i vjeru u Providnost
u teškim prilikama i okolnostima. Poziva ih na obnovu u pravom ignacijevskom duhu.
/ Hrvatska pokrajina Družbe Isusove također se uključila u obilježavanje dotične obljetnice.
Tome pridonosi i izdavanje ove knjige, koja sadrži priloge isusovaca iz raznih dijelova
svijeta. Članke iz isusovačkoga godišnjaka za 2014. godinu, koji je tiskan u Rimu
na nekoliko svjetskih jezika, preveo je o. Ivan Macan s njemačkog i engleskog, kao
i dva značajna dokumenta za povijest Družbe Isusove s latinskog (u Dodatku). Tu se
nalaze i dva priloga iz isusovačke povijesti u našoj Domovini (Split, Zagreb). / Želja
nam je da ova publikacija pridonese boljem poznavanju Družbe Isusove u hrvatskomu
narodu, njezine bogate, ali i teške povijesti.« Članci sabrani u dotičnoj knjizi
govore, između ostaloga, o Družbi Isusovoj u burnom vremenu od 1740. do ukinuća 1773.,
o križnome putu španjolskih isusovaca, o prognanim isusovcima u Papinskoj Državi,
o tome kako su isusovci preživjeli u Bjelorusiji, o djelovanju isusovaca u Ruskome
Carstvu, o povratku na tzv. »isusovačke ruševine« u Južnoj Americi, zatim o povratku
isusovaca u Indiju, o kineskoj misiji bez isusovaca, o Družbi Isusovoj u Africi, o
početcima nove Družbe, o povratku isusovaca u Kanadu, te o ponovnome dolasku isusovaca
u Split i u Zagreb. Zanimljivo je da su pravoslavni vladari u Bjelorusiji i Rusiji
zadržali isusovce; cijeneći njihovu korisnu djelatnost u odgoju i izobrazbi. U članku
»Djelovanje isusovaca u Ruskome Carstvu« ističe se da je središnja ustanova dotičnog
apostolata bio kolegij u Polocku. O tome nadalje čitamo: »Godine 1812. kolegij
u Polocku bio je carskim ukazom Aleksandra I. uzdignut na rang akademije. Svečano
otvorenje te visoke škole, uz podjelu teološkog doktorata petorici novih kandidata,
bilo je 7. prosinca 1813. Akademija u Polocku imala je tri fakulteta: teološki, filozofski
i fakultet egzaktnih znanosti. Imala je pravo podjeljivati naslov doktora teologije,
crkvenog i građanskog prava. [...] Studijski program očito je odgovarao volji vlade
i pogodovao je egzaktnim znanostima, a onda i fakultetima filozofije i egzaktnih znanosti;
prije zatvaranja godine 1820. sve su škole u Polocku brojile zajedno 700 studenata
i 39 profesora. U svojoj kratkoj povijesti akademija je promovirala preko 100 doktora.
/ Drugi značajni obrazovni centar bio je kolegij u Sankt Peterburgu. Pozvani od cara
Pavla I., isusovci su u prosincu 1800. došli na obale Neve i preuzeli dušobrižništvo
u župnoj crkvi sv. Katarine. Propovijedali su i poučavali katekizam na četiri jezika
za četiri skupine vjernika (Poljake, Francuze, Nijemce i Talijane), od kojih se sastojala
katolička zajednica ruskoga glavnog grada. Iz godine u godinu isusovci su u prostoru
Sankt Peterburga postajali sve poznatijima i njihov je utjecaj dospijevao i do pravoslavnih
Rusa, čak i onih iz najviših krugova društva.« Naposljetku bih pohvalio namisao
i mar koji su urodili objavljivanjem ove vrijedne knjige; bogatoga i vjerodostojnoga
svjedočanstva o 200. obljetnici ponovne uspostave Družbe Isusove. Knjizi mnoštvo uvjerenih
pohvala i jedna zdušna preporuka.