2014-12-17 19:11:24

Knjigu »Jubilej Družbe Isusove: 200 godina od ponovne uspostave (1814.-2014.)« predstavlja Marito Mihovil Letica


RealAudioMP3 Kada je godine 1773. papa Klement XIV. ukinuo i raspustio Družbu Isusovu, Ruđer se Bošković zdvojno i gotovo izgubljeno zapitao: »Kada se sutra probudim, što ću na sebe obući?« Bijaše Boškoviću isusovački habit, crni talar, izvanjski znak habitusa, isusovačke duhovne pripadnosti te identitetske samosvijesti. Primivši od Družbe Isusove sav odgoj i svu naobrazbu, čime je uzmogao steći čast i ugled, a sve na veću slavu Božju – pater Bošković govoraše da se po ukinuću Družbe osjeća kao bez majke.
Isusovački red bio je ukinut uslijed mnogih i višestruko složenih unutarcrkvenih i unutardruštvenih prilika u politički izuzetno nemirnoj, štoviše i prevratničkoj drugoj polovici 18. stoljeća. Papa Klement XIV. konačnu je odluku o ukinuću Družbe Isusove donio pod pritiskom nekih europskih monarha, ponajvećma onih koji se nađoše ugroženima zbog isusovačkoga političkoga pothvata na području tzv. »paragvajskih redukcija«. Naime, isusovci su u Paragvaju (koji je tada obuhvaćao i dijelove današnje Argentine, Kolumbije i Perua) zasnovali teokraciju na načelima poštivanja ljudskoga dostojanstva i promicanja socijalne pravde, pri čemu su indijanski starosjedioci evangelizirani i opismenjeni te je pravičnom raspodjelom dobara među njima onemogućena svaka ekonomska i socijalna neravnopravnost. Kada su goleme i moćne španjolske i portugalske vojske nasrnule na indijansko-isusovačku državu, starosjedioci uz isusovačko vodstvo prionuše aktivnoj samoobrani, tj. oružanomu otporu kolonizatorima. Nakon više neuspješnih vojnih pohoda, indijansko-isusovačka država bî naposljetku svladana i dokinuta. Premda »paragvajske redukcije« ne bijahu jedinim razlogom ukinuća Družbe Isusove, zasigurno u njima valja vidjeti jedan od glavnih razloga.
Ponovno je Družbu Isusovu uspostavio papa Pio VII., veliki pobornik i promicatelj znanosti i umjetnosti, a dogodilo se to 7. kolovoza 1814., nedugo pošto se Papa vratio iz zatočeništva u Francuskoj, gdje se našao jer ne htjede udovoljiti Napoleonovu zahtjevu da se odrekne Crkvene Države.
Povodom 200. obljetnice toga značajnog događaja objelodanila je Hrvatska pokrajina Družbe Isusove knjigu »Jubilej Družbe Isusove: 200 godina od ponovne uspostave (1814.- 2014.)«. Vrijedi napomenuti to da su tiskanje knjige financijski poduprli bivši studenti Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Primjerci te knjige podijeljeni su njima i svima inima koji su 3. prosinca 2014. pribivali misi zahvalnici i svečanoj jubilejskoj akademiji na zagrebačkome Jordanovcu, u crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina te na Fakultetu – što vjerodostojno svjedoči o tome da veze studenata s dotičnim Fakultetom te njegovim strogim, ali nadasve pravičnim i susretljivim profesorima ostaju mahom čvrste i srdačne, i to godinama nakon što studenti diplomiraju. Dotičnu su knjigu uredili profesori s Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove: patri Marijan Steiner i Ivan Šestak. Oni u predgovoru vele:
»Godina 2014. jubilarna je obljetnica ponovne uspostave Isusovačkoga reda. Naime, 1814. papa Pio VII. izdao je bulu 'Sollicitudo omnium Ecclesiarum' kojom obnavlja Družbu Isusovu po čitavome svijetu. Nakon što je 1773. ukinuta, ona je ipak preživjela u pravoslavnoj Rusiji i protestantskoj Pruskoj, jer tamošnji vladari (Katarina II. i Friedrich II.) nisu htjeli proglasiti dokument o ukinuću. / Sadašnji vrhovni poglavar (general) Družbe Isusove, p. Adolfo Nicolás, odredio je da se ovom prigodom isusovci u cijelom svijetu pozabave svojom poviješću te da to bude poticaj za nove pothvate u širenju kraljevstva Božjega na zemlji, učvršćivanju kršćanske vjere te izgradnji pravednijeg i boljeg svijeta na temelju Kristova Evanđelja. U najavi jubileja on podsjeća isusovce da u svojim redovničkim nastojanjima neprestano misle, između ostaloga, na kreativnu vjernost, univerzalnost poslanja (misije) i vjeru u Providnost u teškim prilikama i okolnostima. Poziva ih na obnovu u pravom ignacijevskom duhu. / Hrvatska pokrajina Družbe Isusove također se uključila u obilježavanje dotične obljetnice. Tome pridonosi i izdavanje ove knjige, koja sadrži priloge isusovaca iz raznih dijelova svijeta. Članke iz isusovačkoga godišnjaka za 2014. godinu, koji je tiskan u Rimu na nekoliko svjetskih jezika, preveo je o. Ivan Macan s njemačkog i engleskog, kao i dva značajna dokumenta za povijest Družbe Isusove s latinskog (u Dodatku). Tu se nalaze i dva priloga iz isusovačke povijesti u našoj Domovini (Split, Zagreb). / Želja nam je da ova publikacija pridonese boljem poznavanju Družbe Isusove u hrvatskomu narodu, njezine bogate, ali i teške povijesti.«
Članci sabrani u dotičnoj knjizi govore, između ostaloga, o Družbi Isusovoj u burnom vremenu od 1740. do ukinuća 1773., o križnome putu španjolskih isusovaca, o prognanim isusovcima u Papinskoj Državi, o tome kako su isusovci preživjeli u Bjelorusiji, o djelovanju isusovaca u Ruskome Carstvu, o povratku na tzv. »isusovačke ruševine« u Južnoj Americi, zatim o povratku isusovaca u Indiju, o kineskoj misiji bez isusovaca, o Družbi Isusovoj u Africi, o početcima nove Družbe, o povratku isusovaca u Kanadu, te o ponovnome dolasku isusovaca u Split i u Zagreb.
Zanimljivo je da su pravoslavni vladari u Bjelorusiji i Rusiji zadržali isusovce; cijeneći njihovu korisnu djelatnost u odgoju i izobrazbi. U članku »Djelovanje isusovaca u Ruskome Carstvu« ističe se da je središnja ustanova dotičnog apostolata bio kolegij u Polocku. O tome nadalje čitamo:
»Godine 1812. kolegij u Polocku bio je carskim ukazom Aleksandra I. uzdignut na rang akademije. Svečano otvorenje te visoke škole, uz podjelu teološkog doktorata petorici novih kandidata, bilo je 7. prosinca 1813. Akademija u Polocku imala je tri fakulteta: teološki, filozofski i fakultet egzaktnih znanosti. Imala je pravo podjeljivati naslov doktora teologije, crkvenog i građanskog prava. [...] Studijski program očito je odgovarao volji vlade i pogodovao je egzaktnim znanostima, a onda i fakultetima filozofije i egzaktnih znanosti; prije zatvaranja godine 1820. sve su škole u Polocku brojile zajedno 700 studenata i 39 profesora. U svojoj kratkoj povijesti akademija je promovirala preko 100 doktora. / Drugi značajni obrazovni centar bio je kolegij u Sankt Peterburgu. Pozvani od cara Pavla I., isusovci su u prosincu 1800. došli na obale Neve i preuzeli dušobrižništvo u župnoj crkvi sv. Katarine. Propovijedali su i poučavali katekizam na četiri jezika za četiri skupine vjernika (Poljake, Francuze, Nijemce i Talijane), od kojih se sastojala katolička zajednica ruskoga glavnog grada. Iz godine u godinu isusovci su u prostoru Sankt Peterburga postajali sve poznatijima i njihov je utjecaj dospijevao i do pravoslavnih Rusa, čak i onih iz najviših krugova društva.«
Naposljetku bih pohvalio namisao i mar koji su urodili objavljivanjem ove vrijedne knjige; bogatoga i vjerodostojnoga svjedočanstva o 200. obljetnici ponovne uspostave Družbe Isusove. Knjizi mnoštvo uvjerenih pohvala i jedna zdušna preporuka.








All the contents on this site are copyrighted ©.