O komunističkome državnom terorizmu te o knjizi isusovca Valentina Miklobušca »Tri žrtve OZN-e« govori Marito Mihovil Letica.

S riječima »teror« i »terorizam« susrećemo se gotovo svakodnevno. Pod terorizmom najčešće razumijevamo nasilnu metodu borbe za postizanje političkih ciljeva, pri čemu su sredstva atentati, eksplozije, otmice, ucjene itd. To nas navodi na zaključak da je terorizam redovito usmjeren protiv određene države ili skupine državâ, protiv nekoga državno-pravnoga poretka. Međutim, terorizam ne samo da može biti nego i bijaše nešto upravo suprotno – sredstvo očuvanja državno-pravnih poredaka. Krenimo u objasnidbu.
Premda nasilna djelovanja sa značajkama terora i terorizma sežu tisućljećima u prošlost, pojam »teror« ušao je u širu uporabu godine 1793. ili 1794., proširivši se iz francuskoga na većinu europskih jezika. Riječ »terror«, valja to kazati, izvorno je latinska: »terror«, i znači 'strah, trepet, zastrašivanje'. Naime, u doba kulminacije Francuske revolucije, Maximilien Robespierre i njegovi pristaše jakobinci nastojali su stečevine revolucije braniti utjerivanjem straha i svekolikim progonima, masovnim osudama na smrt i utamničenjima. Uspostavili su zakon koji je davao široke ovlasti za uhidbe, a na revolucionarnim sudovima optuženici ne imahu pravo na branitelje, svjedoke obrane i priziv protiv izrečene presude.
Politički terorizam provodili su kasnije po istim ili sličnim obrascima Lenjin i Staljin, Mussolini i Hitler. Boljševički tip državnoga terorizma prigrlili su i jugoslavenski komunisti, samozvani antifašisti. Beskrupulozno se obračunavahu s neistomišljenicima, sa svima koje zbog bilo čega ocijeniše nepodobnima i opasnima. Komunistički vlastodršci državnim su terorom i terorizmom nastojali zaoštriti klasnu borbu likvidirajući tobožnje klasne neprijatelje: često bez ikakva suđenja, ili su privid zakonitosti htjeli postići priređujući montirane sudske procese. Premnogi su Hrvati stradali zato što ne bijahu spremni zatomiti i zabaciti nacionalnu i vjersku identitetsku samosvijest. Među tim časnim žrtvama golem je broj svećenika, redovnika i redovnica.
Taj broj iznosi 664 života, prema podatcima koje iznio je žrtvoslovac dr. fra Petar Bezina, savjesni i nepokolebljivi istraživatelj komunističkih zločina. Treba istaknuti to da su rèčena ubojstva počinjena u većini slučajeva po okončanju Drugoga svjetskog rata; čime se ubìjeni ne mogu formalno-pravno ubrojiti u žrtve rata, nego u poratne žrtve komunističkoga državnog terorizma. Trojici časnih i uzornih katoličkih svećenika, žrtvama poraća, posvetio je isusovac Valentin Miklobušec knjigu »Tri žrtve OZN-e«, koju je 2014. objelodanio Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu. U predgovoru autor piše:
»Ova je knjiga napisana da sačuva uspomenu na tri hrvatska isusovca, Josipa Müllera, Franju Bortasa i Nikolu Buljana, koje je OZN-a lišila života po završetku rata 1945. OZN-a je kratica za Odjeljenje za zaštitu naroda. Bila je to tajna vojna policija Komunističke partije Jugoslavije. Osnovao ju je Nacionalni komitet za oslobođenje Jugoslavije 13. svibnja 1944. po zapovijedi vrhovnog zapovjednika Narodno-oslobodilačke vojske, a to je bio Tito sa svojim najbližim partijskim suradnicima. OZN-a je preko svojih doušnika otkrivala grupe i pojedince koji bi mogli komunistima otežavati učvršćenje na vlasti koju su prigrabili ratom, revolucijom i prijevarom. Nepoželjnim pojedincima pripisivala je 'neprijateljsko djelovanje protiv naroda' i predavala ih svome sudu na sigurnu osudu. U narodu je sijala strah i trepet krilaticom 'OZN-a sve dozna' šireći opće nepovjerenje svih prema svima.«
Uputno je kazati makar nešto o tome kako su skončala trojica spomenutih svećenika, koje možemo s pravom smatrati mučenicima i nevinim žrtvama komunističke strahovlade:
Josip Müller, rođen 1883. u Trebinju u istočnoj Hercegovini, osuđen je 19. srpnja 1945. na Vojnome sudu u Zagrebu na kaznu smrti streljanjem zbog »djela org. [organiziranoga] ter. [terorističkog] aparata u službi neprijatelja«. Valentin Miklobušec u knjizi »Tri žrtve OZN-e« piše:
»Mjesto i vrijeme smaknuća pouzdano se ne zna, ali ima naznakâ. Među njima je i izjava don Bože Ribarića, svećenika Krčke biskupije, koji je od 1945.do 1949. bio zatvoren u Staroj Gradiški i Lepoglavi, a nakon toga je bio neko vrijeme duhovnik čč. ss. milosrdnica u Lužnici. Za vrijeme duhovnih vježbi istim sestrama u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, 24. siječnja 1975. kazao je p. Predragu Beliću sljedeće: 'Mladić pravoslavni, koji je ubio o. Müllera u Maksimiru, a kasnije je i sâm bio osuđen, u Lepoglavi je pričao da mu je pater dao crni molitvenik, a on da je njemu rekao: ´Oče, ne bojte se... to će biti u času, nećete ni znati... Pucano mu je u potiljak.´«
Franjo Bortas, rođen 1903. u selu Lug u župi Samobor, utamničen je nakon optužbe da je četiri bivša legionara, koji su se ilegalno vratili u Jugoslaviju, uputio u križare. Valentin Miklobušec o presudi i kazni piše:
»Osuđen je na 14 mjeseci prisilnog rada i odveden u Staru Gradišku. Supatnici u logoru bili su svjedoci njegove poniznosti, skromnosti i vedrine, pogotovo u posljednjoj bolesti, kad zbog raka na želudcu nije mogao podnijeti nikakvu hranu. Teško bolestan umire 7. lipnja 1947., tri dana prije odsluženja kazne.« Zapamćene su i zapisane posljednje riječi p. Bortasa; izgovorio ih je na francuskome: »Au revoir au ciel!« (»Do viđenja u nebu!«).
Nikola Buljan, rođen 1895. u Kreševu u središnjoj Bosni, uhićen je pod optužbom da je povezan s letkom, podmetnutim na hodniku pred sakristijom, o dolasku zapadnih velesila i križara. Nakon zlostavljanja završio je u vojnoj bolnici u Sarajevu, gdje umire 26. kolovoza 1946. O kraju života p. Nikole Buljana u dotičnoj knjizi čitamo ono što je p. Karlo Ferenčić kao profesor ispričao skolasticima na zagrebačkome Jordanovcu, a oni to marno zabilježiše:
»P. Ferenčić [je] zahtijevao da patru dade sakramente. Dovukli ga pod jedno drvo. Nije mogao stati na noge niti je išta razumio... Samo je buljio i ustima micao. Dao mu je apsoluciju i sv. Pričest, iza koje se sam prekrižio – nešto je ipak ostalo u podsvijesti. Iza toga pomazanje. Ništa nije razumio, hvatao je za šešir i tašku. Stražar je bio pokraj dok se nije sve svršilo. U četiri mjeseca sve je bilo gotovo. P. Ferenčić je pitao liječnika, od čega je umro. Liječnik: Infekcija! – A dosta sam vam rekao!« Neki svjedoci i upućenici smatrahu da je p. Nikola Buljan bio mučen i otrovan.
Treba naposljetku istaknuti to da je na području Titove Jugoslavije ubijeno više svećenika, redovnika i redovnica nego u svim europskim komunističkim zemljama zajedno. A tomu valja dometnuti da je komunizam u Europi, Aziji i drugdje u svijetu skrivio neusporedivo više žrtava nego fašizam i nacizam zajedno. Ne podliježe dakle sumnji ova tvrdnja: simbol u čije se ime prolilo najviše krvi u povijesti čovječanstva – crvena je zvijezda petokraka! Simbol lijevoga fašizma, najgorega državnoga terorizma, nesmiljene strahovlade. Tomu nikako ne proturječi povijesna okolnost da je crvenu petokraku u Drugome svjetskom ratu nosio i velik broj časnih ljudi, istinskih antifašista, hrvatskih domoljuba i katoličkih vjernika.
U svakome slučaju, crvena zvijezda što je u Kumrovcu i Srbu s proklamiranim ponosom stavljaju na glavu neki ovodobni hrvatski vlastodršci i drugi političari – više nego dovoljno govori o njihovu iskrivljenom i tendencioznom vrednovanju povijesnih činjenica, te o njihovima takozvanima »antifašizmu«, »novoj pravednosti« i »pravome putu«. Pametnome, pravednome i upućenome dosta!