Druga nedjelja došašća - razmišljanje vlč. Darka Rogine

Draga braćo i sestre!
U Došašću kao pripremi za proslavu rođenja spasitelja našega Isusa Krista susrećemo dvije silovite i snažne osobe u Duhu Božjemu, opremljene njegovom mudrošću i Božjom riječi, čvrstoga i jasnog stava. To su starozavjetni prorok Izaija i posljednji prorok na prijelazu između staroga i novog zavjeta Ivan Krstitelj. Njihovo zajedničko djelovanje očituje se u snažnom pozivu na obraćenje, priznavanju krivnje naroda, pojedinca, i naviještaj Boga, kao milosrdnog Oca koji prašta krivnju, i poziva na novi život. Prorok Izaija, govori narodu o njegovoj krivnji, o tome kako je u životnoj nevolji babilonskog sužanjstva, jer se u vremenu blagostanja odmetnuo od Gospodina. Njegova misao vodilja je Božja svetost. Bog je apsolutno svet i zato ne trpi da se njegov narod ponaša suprotno. Njegova proročka zadaća je bila: utješiti narod, objaviti mu Božju naklonost, te ga usmjeriti na pravednu političku, gospodarsku i duhovnu obnovu. On jest prorok suda nad grešnim i odmetničkim činima svoga naroda. No, njegov narod pati u sužanjstvu. Dostojanstvo naroda je ozbiljno narušeno, a identitet ugrožen. Bog se smilovao svome narodu i šalje im proroka koji im očituje Božji naum, praštanja krivice i oslobađanja od ropstva. Izaija ih tješi riječima samog Boga: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš“, krivnja mu je okajana, ropstvo okončano, „jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe“. Narod je morao proći vrijeme čišćenja, kroz patnju i spoznaju vlastite krivice, da bi ugledao Božje milosrdno lice i osjetio njegovu snažnu i slavnu mišicu kojom će pobijediti, prije svega, vlastitu krivnju izazvanu grijehom, tjeskobu, i nepravdu sužanjstva. Narod pobjeđuje i kuša blagostanje kada prepoznaje Boga i svoj život crpi iz Božjeg zakona.
Drugi velikan snažne osobnosti je Ivan Krstitelj. Razmišljajući o njemu, nametnulo mi se pitanje: što se to mora dogoditi u čovjeku od tridesetak godina, kao što je bio on, kada je javno djelovao, da tako radikalno, silovito i odrješito, prokazuje nepravdu i grijehe svoga naroda, tadašnjega društva, političkih i vjerskih moćnika? Zanimljiv je njegov beskompromisan, snažan i odriješit stav. No, otkuda mu hrabrost i smjelost? Tim više što je za Božje ideale, za Božji zakon i istinu, iako u usponu svojih mladenačkih snaga, bio spreman platiti glavom. Neobičan čovjek, taj Ivan. Čini se kako se za služenje Bogu opredijelio već u majčinoj utrobi, kad je osjetio blizinu onoga koji oduzima grijehe svijeta, Jaganjca Božjega. Ako promatramo taj asketski i pustinjački lik, tada zapravo uočavamo svu njegovu brutalnost i neuglednost kao javne osobe. Ne nosi skupocjena odijela kao mnogi suvremeni zastupnici naroda i ne hrani se pretilinom. Ne zamara se tko što misli o njemu. Važno mu je da vrši svoje poslanje koje mu je Bog darovao. Tko bi danas primijetio, a kamoli poslušao takvoga mladog, izgledom neuglednoga i zapuštenog čovjeka? Čak i za ono vrijeme Ivan je neobičan. Međutim, on je Božji čovjek, čvrst, stabilan i vjeran, bez straha. Resi ga dosljednost. Zato takvom neuobičajenošću privlači. Dolaze mu siromašni i bogati, nepismeni i kulturno uzdignuti, osim onih koji su narod doveli do moralno-duhovnog i političko-gospodarskog ruba života. Dolaze, jer žele promjenu života, žele osjetiti i dotaknuti Boga, njegovo milosrdno i očinsko lice, žele dotaknuti ljubav, mir, pravdu i poštenje, žedni su utjehe, te na taj način žele živjeti blagostanje koje jedino Bog daruje. Današnje evanđelje Ivanu daje posebno ime, gotovo sinonim: Glas viče u pustinji. Glas koji lomi ohole, budi pozaspale, vraća na pravi put one koji su pošli krivudavim stazama života, glas koji usmjerava na Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. Njemu pripravlja put, koji je jači od njega, koji krsti Duhom Svetim. Traži od nas izbor pustinje i tišine. Traži osluškivanje Boga, obraćenje i promjenu života. Što nam je činiti? Čuli smo dva velikana. Oni su svoje odradili za Boga. Hoćemo li biti kršćanski glas u društvu kojemu je potrebna snažna jeka pomalo uspavanih kršćana? Hoćemo li poput Ivana jasno pokazati svijetu na onoga koji čovjeku oduzima jedino grijeh, a daje mu život, Isusa Krista? Ili ćemo i dalje prešutno i ljepuškasto prijeći preko današnjeg evanđelja mislima: još jedna nedjelja došašća odrađena, a ostalo me se ne tiče. Hoćemo li pozivati na obraćenje jedni druge i praštati? Današnje nas evanđelje poziva da zastanemo i zapitamo se kakvi smo zapravo kršćani, vjernici. Odgovor i odluku što i kako dalje prepuštam vama.