O Ivanu Mažuraniću, pjesniku, pravniku i političaru, »banu pučaninu«, prigodom 200. obljetnice njegova rođenja – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

»Kajite se, jer zemaljskog stana / Tijek izmiče bjeguć, kajite se; / Kajite se, jerbo zora rana / Nać će mnogog kud zavazda gre se.« Te je deseteračke stihove napisao u 19. stoljeću znameniti hrvatski pjesnik, na tragu i u duhu versa još znamenitijega poete hrvatskoga koji u 17. stoljeću u monološkome spjevu »Suze sina razmetnoga« napisa: »Ah, da u što možeš rijeti / da se uzdaš veće odi? / Jeda u brijeme? Brijeme leti / i u dohodu svom prohodi; / zgledaj gdi si, sviđ se tko si, / ufaj, kaj se, moli, prosi! // [...] // Nu smrt ovo nije što čini / da sve umrle narav stiže; / smrt je ono što istini / vječni od raja život diže. / Kratak uzdah smrt je od svita – / smrt je od duše vjekovita!«
Može se u posve određenom smislu kazati da su ovodobnim građanima hrvatskim više pred očima likovi naznačenih pjesnika nego njihova djela. A to nema veze s poezijom, nego s prozaičnom svakodnevicom – naime, slike dotičnih pjesnika nalaze se na hrvatskim novčanicama, narančastoj i plavoj, apoena od sto i apoena od pedeset kuna.
Riječ je, razumije se, o hrvatskim pjesnicima, imenjacima: Ivanu Mažuraniću i Ivanu Gjivu Gunduliću. Premda ih dijele dva stoljeća, ti su pjesnici povezani osobitom duhovnom srodnošću – a duh, genij, ne podliježe prostorno-vremenskim zadatostima prirode, krutoga materijalnog svijeta u kojemu se odvija naš biološki, ograničeni, vremeniti život. Čini se najprikladnijim citirati ono što je o tim velebnim značajnicima nacionalne nam kulture napisao u eseju »Mažuranić: pjesnik tradicije i asimilacije – pravi hrvatski klasik« priznati književnik i književnojezični znalac Božidar Petrač:
»Dva stoljeća poslije smrti autora 'Suza sina razmetnoga', 'Dubravke' i 'Osmana' hrvatski preporoditelji u velikome Dubrovčaninu prepoznali su vlastite ideale. Slava koju je Ivan Gundulić stekao slava je koja je dva stoljeća nakon njegove smrti (1838.) zablistala u svoj raskoši. / Gundulić je svoga najboljeg sljedbenika dobio u Ivanu Mažuraniću, drugom velikom Ivanu, ne samo kao pjesniku koji je dopunio njegov nedovršeni spjev 'Osman' i dopisao XIV. i XV. pjevanje, nego i kao autoru drugoga velikoga hrvatskoga slobodarskog spjeva 'Smrt Smail-age Čengića', najvažnijega i najvrjednijega djela hrvatske preporodne i romantičarske književnosti. Oba pjesnika, i Gundulić i Mažuranić, odani su pologu tradicije i temeljnim kršćanskim vrijednostima, s iznimnom osjetljivošću za višu koncepciju pravednosti te etički i moralni zakon kao temelj svakoga civiliziranoga društva. Dok se u Gundulića ističu kršćanska preporodna nastojanja i obnovljeni katolicizam posttridentinske Crkve, u Mažuranića i njegovim originalnim i kongenijalnim dopunama odzvanjaju najnovije ideje koje se šire europskim svijetom, ideje demokratizma, ideje Rousseaua, ideje novoga svijeta i novih vrjednota.« (»Vijenac«, br. 534-535, 4. rujna 2014.)
Godine 2014. obilježava se 200. obljetnica rođenja Ivana Mažuranića, književnika, političara i pravnika, hrvatskoga bana. Njemu, velikomu značajniku i zaslužniku za hrvatsku povijest i općenitu kulturu, posvećen je ovaj radijski prilog.
Ivan Mažuranić rodio se 11. kolovoza 1814. godine u Novome Vinodolskom. Studij filozofije započeo je u Zagrebu, a završio 1835. u mađarskome Szombathelyju. Dvije godine potom u Zagrebu na Kraljevskoj akademiji znanosti diplomirao je pravo. Kao gimnazijski profesor predavao je u Zagrebu, a potom je bio odvjetnik u Karlovcu.
Ivan Mažuranić bijaše čovjek veoma duboke i široke naobrazbe. Erudit i poliglot. Započeo je prevoditi Tassov »Oslobođeni Jeruzalem«, a zajedno s Jakovom Užarevićem sastavio je 1842. godine »Njemačko-ilirski slovar«, koji sadrži oko 40.000 riječi. Nastojeći pritom njemačke pojmove prevesti na jezik ilirski odnosno hrvatski, skovao je Mažuranić mnoge riječi koje i danas rabimo: »nosorog«, »sladoled«, »računovodstvo«, »velegrad«, »veleizdaja« te sintagmu »tržišno gospodarstvo«.
Kao uglednome pjesniku, povjerila je Mažuraniću tek osnovana Matica ilirska da za njezino prvo izdanje dopuni Gundulićeva »Osmana«. U tome su se prije njega okušali Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić te jedan nepotpisani pjesnik – ali ih je Mažuranić kakvoćom učinjenoga sve znatno nadvisio. On je nakon dugih i pomnih predradnji uzmogao u potpunosti proniknuti u Gundulićev pjesnički svijet, barokni mu izričaj, metaforiku i skladnju te u osnovnu ideju »Osmana«. No nije se Mažuranić pokazao pukim nadopunjačem Gundulićeva spjeva, nego je u nj utkao i vlastiti doživljaj, utisnuvši »Osmanu« pečat svoje snažne pjesničke i domoljubne osobnosti. Stoga je stručna kritika taj Mažuranićev dopjev proglasila »kongenijalnim«.
Odjek veličajnoga Gundulićeva pjesništva može se razaznati i u Mažuranićevu glavnome književnom djelu »Smrt Smail-age Čengića«, gdjeno je primijetan i utjecaj Andrije Kačića Miošića. U pet nejednakih pjevanja, sazdanih od 1134 deseteračko-osmeračka stiha, Mažuranić je izrazio i oslikao svoje romantičarske ideje o nacionalnoj borbi i ekumenskome zbližavanju narodâ na slavenskome jugu, a sve »za krst časni i slobodu zlatnu«. Znalci i mjerodavnici bijahu jednodušni u ocjeni da velepjesan »Smrt Smail-age Čengića«, ep koji je umnogome liričan i lapidaran, jest najzrelije djelo hrvatskoga romantizma, velebna umjetnina hrvatske riječi, djelo s izuzetno brojnim prepjevima na strane jezike.
Valja istaknuti i Mažuranićevu političku djelatnost, koja je zrcalila napredan građanski prosvjetiteljski nazor. Zagovarao je Mažuranić »jednakost, slobodu i bratinstvo«. Znamenit je njegov preporodni programski tekst »Hrvati Mađarom« iz 1848., u kojemu zahtijeva i proglašuje prekid svake državnopravne veze Hrvatske s Ugarskom. Zagovarao je i provodio oslanjanje Hrvatske na Beč, gdjeno je od 1850. obnašao za Hrvatsku najveće političke funkcije: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, zatim predsjednik privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju te predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije. Dva puta je izabran za predsjednika Hrvatskoga sabora: u siječnju i lipnju 1872.
Hrvatskim banom bio je Ivan Mažuranić od 1873. do 1880. Ostao je upamćen kao prvi hrvatski »ban pučanin«. Svesrdno se zalagao za administrativni i kulturni napredak Hrvatske. Proveo je reformu pravosuđa, političke uprave i školstva, od pučkoga do sveučilišnoga. Uveo je i začetke statističke službe, javnoga zdravstva te je unaprijedio poljoprivredu. S obzirom na snagu i značaj reformi nije ga nadmašio ni jedan kasniji ban. Štoviše, kada je za hrvatskoga bana izabran 1883. Mađar Károly Khuen-Héderváry, stavio je izvan snage učinke Mažuranićevih reformi.
Ivan Mažuranić umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine. Usuđujem se ustanoviti sljedeće: da su kojim slučajem hrvatski političari nakon 2000. godine imali samo manji dio Mažuranićeve mudrosti, čestitosti i nacionalne identitetske samosvijesti – ne bi nikada upravljačka prava najveće nacionalne naftne kompanije ustupili Mađarima, niti bilo kome izvan Domovine. »U ovoj zemlji, ako je prodamo, ne će kosti naše mirno počivati!« upozorio je 8. srpnja 1861. Ivan Mažuranić u Hrvatskome saboru. Završavam citirajući njemačkoga filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela: »Povijest nas uči to da čovjek iz povijesti nikada ništa naučio nije.«