O knjizi »Sakramenti: lanac milosti«, koja obuhvaća nedavne kateheze pape Franje, govori Marito Mihovil Letica

»Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« – riječi su kojima započinje »Poslanica Hebrejima«. Želi se na osobit način istaknuti to da Bog, nakon što je tijekom povijesti spasenja poslao mnoge proroke što govoraše u Njegovo ime, šalje među ljude poslanika koji nije tek glasnogovornik, nego je on Bogočovjek, Sin, sáma preegzistentna, vječna Riječ Božja – kao što čitamo u proslovu »Evanđelja po Ivanu«. Bog se u povijesti Izraela očitovaše mnogim spasenjskim djelima – jer povijest spasenja nije nešto izvan i iznad povijesti, nego je povijest ustvari povijest spasenja – te je Bog navijestio narodu da će u punini vremena još očitije pokazati svoju spasenjsku prisutnost: ispunio je to unazočivši se u svojemu Sinu: Isusu Kristu.
Isus Krist za sebe govoraše to da je pastir, izvor, svjetlo svijeta, kruh života, put; istina i život... Nakon što je uskrsnuo, obeća svojim učenicima: »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Krist, uskrsnuvši od mrtvih, zavazda živi među ljudima i za ljude, živi u trojednome zajedništvu s Bogom Ocem i Duhom Svetim. Krist je stoga osobno i osobito otajstvo, sakrament, živi znak Boga Spasitelja među ljudima.
Često se kršćani katolici susreću s riječju »sakrament«, od latinskoga »sacramentum«, što doslovno znači ′sveta stvar′, a najčešće je prevodimo kao ′sveta tajna′ ili ′otajstvo′. Slično značenje ima i riječ »misterij«, grčkoga podrijetla. Najkraće kazano: sakramenti su otajstveni znakovi spasenja što ih je Isus Krist ustanovio u svojoj Crkvi; sakramente držimo vidljivim znakovima nevidljive Božje prisutnosti među ljudima, znakovima koji ukazuju na ljepotu susreta s Bogom i na milost Njegova darivanja.
U tome smislu Božjim darom možemo smatrati i kateheze o sakramentima koje izrekao je papa Franjo tijekom redovitih audijencija srijedom te za vrijeme Angelusa na Trgu sv. Petra u Rimu u razdoblju od 8. siječnja do 2. travnja 2014. godine. Zahvaljujući ekspeditivnosti izdavačke kuće Verbum te su Papine kateheze odnedavno dostupne na jeziku nam hrvatskome u izdanju naslovljenu »Sakramenti: lanac milosti«. Riječ je o knjižici koja obasiže svega 50-ak stranica, omanjega formata, ali sadržaja prepunoga velikih i formativnih te u spasenjskome pogledu sudbonosnih istina. Na ovitku dotičnoga izdanja čitamo:
»U ovoj jednostavnoj knjižici sabrane su upečatljive kateheze pape Franje na temu svih sedam sakramenata Katoličke Crkve. Uranjajući u značenje i svrhu svakoga sakramenta, Papa osvjetljava njihovu važnost i plodove u životu čovjeka. / Papa govori o Crkvi kao o majci koja stalno rađa novu djecu i uvodi ih po sakramentima u novi život, život samoga Krista. Po krštenju krštenici imaju nov život u Kristu, a potvrdom postaju sudionici njegova poslanja. Hranjeni samim njegovim tijelom u euharistiji bivamo osnaženi da prepoznamo svoj poziv i, ostvarujući ga, da izgrađujemo živu Crkvu pomažući bolesnima, siromašnima i svima koji su u potrebi. / Ove Papine kateheze odlično su sredstvo župnoga pastorala, a posebice će biti korisne u pripravi za primanje sakramenata kršćanske inicijacije, mladima koji se pripremaju za svetu potvrdu, zaručnicima koji se pripremaju za sakrament ženidbe, kao i roditeljima koji žele krstiti svoje dijete. Od velike će pomoći ova knjižica biti i svima onima koji žele produbiti svoje poznavanje sakramenata – tih vidljivih znakova Božje milosti i ljubavi.«
Poželjno je citirati misli pape Franje o nekim sakramentima. Papa kaže:
»Krštenje je sakrament na kojemu se temelji sáma naša vjera i po njemu se kao živi udovi ucjepljujemo u Krista i njegovu Crkvu. Zajedno s euharistijom i potvrdom krštenje čini takozvanu ′kršćansku inicijaciju′ koja predstavlja jedinstven, velik sakramentalni događaj koji nas suobličuje Gospodinu i pretvara nas u živi znak njegove prisutnosti i ljubavi. / [...] To je čin koji zadire u dubinu našega postojanja. Nije svejedno je li dijete kršteno ili nije. Nije svejedno je li neka osoba krštena ili nije. Krštenjem bivamo uronjeni u ono nepresušno vrelo života koji je Isusova smrt, taj najveći čin ljubavi u čitavoj povijesti; i zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom, ne više u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i braćom.«
Na koncu prve kateheze o sakramentu krštenja papa Franjo napominje i upućuje: »I ne zaboravite današnju domaću zadaću: tražiti, pitati za datum vlastitoga krštenja. Kao što znam datum svojega rođenja, moram znati i datum svojega krštenja jer je to dan slavlja.«
A u prvoj katehezi o sakramentu euharistije Papa veli:
»Čin što ga je Isus učinio na posljednjoj večeri najveća ja zahvala Ocu za njegovu ljubav, za njegovo milosrđe. ′Zahvala′ se na grčkome kaže ′euharistia′. I zato se taj sakrament zove euharistija: to je najviši izraz zahvalnosti Ocu koji nas je toliko ljubio da nam je dao svojega Sina iz ljubavi. Eto zašto izraz euharistija sažima u sebi čitav taj čin, koja je ujedno čin Boga i čovjeka, čin Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. / Dakle, euharistijsko je slavlje nešto puno više od jednostavne gozbe: to je spomen-čin Isusove Pashe, središnjega otajstva spasenja. ′Spomen-čin′ ne znači samo sjećanje, već znači da svaki put kada slavimo taj sakrament postajemo dionici otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća.«
Govoreći pak o sakramentu bolesničkoga pomazanja papa Franjo napominje da se taj sakrament nekada zvao »posljednja pomast« jer je bio razumijevan kao posljednja utjeha prije smrti. Zato se od sakramenta bolesničkoga pomazanja još i danas često zazire. Papa objašnjava da je takvo gledište jednostrano i pogrešno:
»... kada se ima bolesnika u kući, katkada se pomisli: ′Pozvat ćemo svećenika da dođe′; ′Ne, da ne donese nesreću, ne ćemo ga pozvati′, ili pak: ′Bolje ne, da se bolesnik ne uplaši′. Zašto se to misli? Zato što se pomalo uvriježilo mišljenje da ubrzo nakon svećenika dolaze pogrebnici. A to naprosto nije istina. Svećenik dolazi zato da pomogne bolesniku ili starijoj osobi; zbog toga je tako važan pohod svećenika bolesnicima. Treba zvati svećenika bolesniku i reći: ′Neka dođe, neka mu da bolesničko pomazanje, neka ga blagoslovi.′ To sâm Isus dolazi da utješi bolesnika, da mu dadne snagu, da mu dadne nadu, da mu pomogne; pa i zato da mu udijeli oproštenje grijeha. I to je prelijepo! Ne smije se misliti da je to tabu jer je uvijek lijepo znati da u trenutcima patnje i smrti nismo sami: svećenik i svi koji su prisutni tijekom bolesničkoga pomazanja predstavljaju naime čitavu kršćansku zajednicu koja se kao jedno tijelo okuplja oko onoga koji trpi i članova njegove obitelji, jačajući u njima vjeru i nadu i podupirući ih molitvom i bratskom toplinom.«
I naposljetku bih kateheze pape Franje objedinjene pod naslovom »Sakramenti: lanac milosti« preporučio hrvatskim katoličkim čitateljima. Duhovno je to štivo koje nas dojmljivom jednostavnošću, dubinom i sadržajnošću poziva da mu posvetimo vrijeme i pažnju.