O predavanju filozofa Ede Pivčevića »Dobrovoljna eutanazija« te o etičkim aspektima medicinski potpomognute smrti govori Marito Mihovil Letica

U Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu upriličeno je 23. listopada 2014. predavanje pod nazivom »Dobrovoljna eutanazija«. Zajednički su ga organizirali Odjel za filozofiju Matice hrvatske, Udruga za promicanje filozofije te Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Zagrebu, a predavač bijaše prof. dr. Edo Pivčević. Iznosim ukratko njegove biografske podatke.
Edo Pivčević rodio se 1931. u Omišu, gdjeno je završio pučku školu. Gimnaziju započeo u Širokome Brijegu, a nakon Drugoga svjetskog rata nastavio u Splitu, ali ga iz splitske gimnazije izbaciše zbog političke nepodobnosti. Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao filozofiju. Emigrirao najprije u Njemačku te u tamošnjemu gradu Münsteru postigao doktorat, a zatim se preselio u Englesku, u London, i tamo još jednom doktorirao. Dobio je profesorsko mjesto na Sveučilištu u Bristolu. Autor većega broja međunarodno zapaženih filozofskih knjiga i članaka, a okušao se i u književnosti. Utemeljio međunarodno Cogito Društvo i filozofski časopis pod istim naslovom. Sveučilišnoj knjižnici u Splitu donirao nekoliko rijetkih i veoma vrijednih knjiga iz 16. stoljeća.
No vratimo se dotičnomu predavanju, koje se bavilo načelnim pitanjem ima li osoba moralno pravo na život i smrt. Edo je Pivčević najprije upozorio na slučaj u Engleskoj što nedavno je izazvao mnogo javne diskusije, uključivši i debate u Parlamentu. Naime, pošto je Vrhovni sud odbio apel unesrećenoga i potpuno nepokretnoga Tonyja Nicklinsona da mu se okonča život, on je prestao uzimati hranu te za tjedan dana izdahnuo.
Filozof Pivčević kazao je kako čovjek u trenutcima bolesti i nemoći, za trajanja duševne krize, otkriva smrt kao uvijek prisutnu mogućnost na silaznoj putanji po kojoj neumitno korača prema svojemu kraju. Želeći uputiti auditorij u intenciju predavanja Pivčević je razjasnio:
»Mene ovdje ne zanima smrtnost kao metafizički simbol. Također moja tema nije smrt kao prirodni događaj, odnosno kao rezultat normalnog ili nekog patološkog rastakanja vitalnih bioloških funkcija, ili pak kao rezultat neke nepredviđene fizičke katastrofe. Ono što me ovdje zanima su moralni aspekti usmrćenja, u smislu nametnute ili svjesno prouzročene, dragovoljno riskirane ili pak samoizabrane vlastite smrti. S tim u vezi javljaju se tri glavna pitanja: a) Je li moralno, i pod kojim uvjetima, namjerno oduzeti život drugima?; b) Je li moralno, i pod kojim uvjetima, svjesno riskirati vlastiti život; i c) Je li moralno, i pod kojim uvjetima, ako li uopće, sam sebi oduzeti život? Ja ću se u sljedećem razmatranju posebno pozabaviti ovim trećim pitanjem.«
Predavač je zatim napomenuo to da su mnogi skloni smatrati samoubojstvo, specifično u obliku eutanazije na smrt oboljelih osoba, jednim od osnovnih ljudskih prava. No pritom je upozorio na moralnu upitnost odnosno na mogućnosti zloporabe ozakonjene eutanazije:
»Ono što je u pitanju, međutim, je uloga trećih osoba, koji pomažu namjeravanom samoubojici izvršiti svoj naum. Može li, i pod kojim uvjetima, biti moralno opravdano za treće osobe – bili oni liječnici, srodnici ili prijatelji – pružiti takvu pomoć?«
Edo Pivčević kao posebno zabrinjavajuću spomenuo je okolnost da u nekim liberalnim sredinama postoje specijalne klinike koje nude usmrćenje bolesnikâ kao komercijalnu uslugu.
Tu se filozofija susreće, a često i sukobljava s religijom, politikom, pravom i ekonomijom. Ostavljajući u ovome diskursu po strani teološke argumente protiv samoubojstva, Pivčević se usredotočio na jedan specifično filozofski argument, koji isključivo racionalnim sredstvima pokušava dokazati da je samoubojstvo nužno nemoralan akt, bez obzira na okolnosti. Taj argument potječe od njemačkoga prosvjetiteljskog filozofa Immanuela Kanta.
Kant je držao kako subjektivni razlozi i emocionalno motivirani čini nemaju moralnu vrijednost – nego da su moralno relevantni samo oni čini koji su objektivno valjani i racionalni. Racionalna bića traže objektivne razloge koji vrijede za svakoga, univerzalno. Kant je to izrazio čuvenim »kategoričkim imperativom«, čija jedna formulacija glasi: »Vodi se u svojim postupcima samo onom maksimom za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon.«
Usuprot Kantovu etičkome formalizmu i rigorizmu, Pivčević navodi primjer franjevca Maksimilijana Kolbea koji je u Auschwitzu dobrovoljno otišao u smrt umjesto uznika Židova, oca nejake djece. Sv. Maksimilijan Kolbe vodio se pragmatičkim pravilima i emocionalnim preferencijama, a to, prema Kantovu mišljenju, ne bi bio moralno slobodan, autonoman čin. K tome Kant nikakav svjestan izbor vlastite smrti nije smatrao moralno dopustivim. No ipak, premda se maksima kojom se vodio sv. Maksimilijan Kolbe ne može univerzalizirati, pretvoriti u opći zakon – to nipošto ne umanjuje golemu moralnost njegova sebedarnoga čina.
Edo Pivčević zaključuje da je samoubojstvo u nekim slučajevima moralno dopustivo te da je načelo autonomije odredbena karakteristika svih moralnih bića:
»Nitko ne može raspolagati mojom slobodom – što dakako ne znači da pravo koje ja imam da raspolažem vlastitim životom često ne dolazi u konflikt s dužnostima koje imam prema drugima. Tenzija između tih prava i dužnosti dolazi do izražaja u traumatičkim dilemama s kojima se samoubojica bori kad se odlučuje na svoj korak. Moralni ga zakon obvezuje da uzme u obzir moguće posljedice svoga čina na svoje okružje, ali pošto je pažljivo odvagnuo takve posljedice na tezulji svoje savjesti i obavio sve u svojoj moći da ih eliminira ili ublaži, konačna odluka je njegova i može jedino biti njegova.«
Zaključak da pacijentovoj slobodi pripada konačna odluka o eutanaziji – biva izručen stanovitim prigovorima. Umiranje u patnji za kršćanina je događaj i mogućnost istinskoga poistovjećivanja s Kristom patnikom koji je ujedno Krist otkupitelj – ali taj je argument teologijski; zato ga, unatoč objektivnoj mu snazi i dalekosežnosti, nije prikladno isticati u filozofijskome diskursu. No treba kazati da je eutanazija uvijek nedopustiva, čak i onda kad se čini iz samilosti, na pacijentov izričit zahtjev. Kakva je to milost, kakva je to ljubav koja ubija ljudsko biće, osobu? Je li moralno osloboditi se bolesnika i nemoćnika zato što postade teretom sebi i drugima? Nije dobro u tome smislu govoriti o izostanku kvalitete života, jer život biva sâm po sebi osobitom kvalitetom, nečim »a priori« vrijednim, tj. vrijednim neovisno o bilo kakvome iskustvu, pa i teškome.
A glede poštovanja i nepovredivosti pacijentove slobodne odluke istaknuo bih to da sloboda volje nije samo u mogućnosti izbora, u ovom slučaju između života u patnji i smrti – nego je uz to u odsutnosti zapreka da učinimo što bismo htjeli. Bol i patnja zacijelo su zapreke koje pomućuju racionalno i autonomno rasuđivanje a time i slobodnu volju.
Zaključimo: Pivčevićeva stajališta o eutanaziji razlikuju se od naučavanja Katoličke Crkve – ali ta stajališta nisu ni liberalna, u smislu moralnoga relativizma i permisivizma. Sve u svemu, Pivčević je pomno i odvagnuto govorio, unutar filozofijskoga diskursa, o toj teškoj tematici – pri čemu je posebno istaknuo dostojanstvo čovjeka kao osobe i slobodu kao njegovu konstitutivnu bît.