O misnim čitanjima 30. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca

Današnje evanđelje jedno je u nizu, kako smo već i navikli zadnjih nedjelja, koje pokušava Isusa uhvatiti u riječi. Prošle smo nedjelje vidjeli kako je jedna skupina farizejskih učenika i herodovaca pokušala Isusa optužiti za izdaju državne vlasti ili za bogohuljenje. Toga istoga dana došli su i saduceji da ga i oni pokušaju uhvatiti u riječi. No i njih je Isus ušutkao. Odlomak evanđelja današnje nedjelje govori nam pak da su farizeji čuli kako je Isus ušutkao i saduceje pa očito treba na njega s nekim jačim oružjem. Tu je za to spreman zakonoznanac. Židovski zakon sastojao se od 613 zapovijedi i zabrana koje se trebalo strogo obdržavati, do u tančine. One su bile izraz Božje volje. Moglo je biti prepirke među raznim židovskim grupacijama oko nekih pitanja, ali oko Zakona nije bilo spora. Mislio je zakonoznanac da će Isusa navući na tanak led. Znali su da se nekih pravila on i njegovi učenici nisu držali. Možda će sada on proglasiti neki novi zakon. No ništa od toga. Isus ne donosi nikakvu novost. Citira njima dobro poznate retke, retke koje je Židov nekoliko puta na dan morao ponavljati, a koje nalazimo u Knjizi ponovljenog zakona: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ Drugu zapovijed koju Isus citira preuzeo je iz Levitskog zakonika: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Ništa novo, sve što stoji zapisano još od vremena Mojsija.
No, ipak ima jedna novost. Isus izjednačuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu. Možemo reći ujedinjuje sveto i profano. Povezuje ono što je do njegova utjelovljenja bilo odvojeno. U samoj svojoj osobi pomirio je jedno i drugo. To je prava novost Kristove zapovijedi ljubavi. On slovu zakona daje tjelesni oblik. Kada Isus u svojim prispodobama govori o pastiru koji ide za izgubljenom ovcom, ženi koja traži drahmu, ocu koji izlazi u susret i baca se u zagrljaj rasipnom sinu, to nisu samo riječi, već to predstavlja tumačenje samoga njegova bića i djelovanja. Njegova smrt na križu vrhunac je ljubavi, ljubav u najradikalnijem smislu. Promatrajući Kristov probodeni bok možemo razumjeti što je to ljubav. U tom razmatranju otkrivamo put kojim se naš život i naša ljubav moraju kretati. Prirodno nas taj put vodi do euharistije. Ona nas uvodi u čin Isusove žrtve. U njoj, blagujući Krista, mi ulazimo u samu dinamiku njegova predanja samoga sebe. Ona me na najintimniji način povezuje s Bogom. Ne smijemo nikada zaboraviti da pričest nije samo moj susret s Isusom, pričest ima i društveni karakter jer se u sakramentalnom zajedništvu sjedinjujem s Gospodinom kao i ostali pričesnici. Pričest je sakrament zajedništva Crkve. Postati jedno s Kristom znači istodobno postati jedno sa svima onima kojima se on daruje. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu na taj su način doista sjedinjene. U Isusu Kristu ljubimo Boga i ljubimo svoje bližnje. U euharistiji nam Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama. Euharistija koja ne prelazi u konkretna djela ljubavi je nepotpuna. Isus nam zapovijeda ljubav tek nakon što ju je sam nama darovao. Ljubav prema bližnjemu je put koji nas vodi susretu s Bogom. Kad zatvaramo svoje oči i svoje srce pred bližnjim, postajemo slijepi i za Boga. Reći će sv. Ivan u svojoj poslanici: „Kako možeš ljubiti Boga kojeg ne vidiš, ako ne ljubiš svoga brata kojeg vidiš“. Bližnji je na neki način test mog odnosa prema Bogu.
Svatko se od nas u susretu s Kristom i ovim zapovijedima ljubavi treba pitati kako ja stojim u odnosu prema Bogu, prema bližnjemu, ali i prema samome sebi. Moj odnos prema Bogu? Iz zapovijedi ljubavi iščitavamo da Bog traži čitavo moje biće, srce, dušu i um. Jesam li doista spreman dati se čitav njemu na raspolaganje ili sam mu ostavio samo mali dio svoga života? Možda niti minutu dnevno, a kamo li da njegov Duh nadahnjuje i moj profesionalni život, moj društveni život, moje slobodno vrijeme. Moj odnos prema bližnjemu? Možemo poput onog farizeja upitati: „A tko je taj moj bližnji?“ Moj bližnji je svaki čovjek, a napose onaj koji je nezaštićen, koji je na poseban način ugrožen. Knjiga Izlaska nam danas govori o nekoliko takvih: pridošlice, udovice, siročad, siromasi. Moji su bližnji moji ukućani s kojima možda ne razgovaram; moj je bližnji i moj brat ili sestra s kojima sam u zavadi zbog podjele imanja; moj bližnji je i moj susjed koji mi često puta otežava suživot u istoj zgradi, koji me ne želi niti pozdraviti kad kraj njega prođem; moj je bližnji i onaj koji mi nanosi zlo; u konačnici moj bližnji je i onaj koji mi je neprijatelj.
Moj odnos prema sebi samome? Tu možemo biti pomalo i zbunjeni. Na jednom mjestu kaže Isus treba se odreći samoga sebe, ostaviti sve, pa i mrziti svoj vlastiti život. A danas nam kaže ljubi bližnjega kao sebe samoga. Na prvi pogled ne poklapa se. Ali odreći se sebe, mrziti svoj život stoji u odnosu na Isusa Krista, tj. sebe ostavljam kako bi njega posjedovao, a tek kad njega posjedujem zapravo sam onaj pravi ja, istinski ja. Ja u Isusu Kristu, takvog se trebam voljeti, i takav se jedino mogu ispravno voljeti. Jer samo kad stanem pred Boga, u njegovu svjetlu, mogu sebe spoznati u pravoj istini. Pred njim sam ono što jesam, ne mogu se pretvarati, ne mogu glumiti, ne mogu se sakriti. Takvog sebe, kakvog drugi možda i ne poznaju, kakvog ni ja sam ne poznajem, Bog prihvaća i voli. To iskustvo da sam voljen, bez obzira na sve, oslobađa me od moje uskogrudnosti i osposobljuje me da i ja volim, volim Boga i volim drugoga.
Kako sve to ostvariti? Računajući samo na sebe i svoje ljudske sile nikako, ali uz Božju milost koja me podupire na tom mom vjerničkom putu već ću nekako uspjeti. Gledam naprijed, gledam u onoga koji je tim putem prvi prošao, u Isusa Krista, koji pred nama stoji otvorena srca i raširenih ruku i zove me: Dođi, usudi se i ti.