Papinsko vijeće za međureligijski dijalog uputilo poruku za hinduski blagdan Deepavali
Pred brojnim diskriminacijama i nasiljem koje se provodi u cijelom svijetu, danas
je više nego ikada potrebno ujediniti snage kako bi se promicala inkluzivna kultura
u svrhu pravednoga i mirnoga društva – istaknuto je u tradicionalnoj poruci Papinskoga
vijeća za međureligijski dijalog upućenoj povodom hinduskoga blagdana Deepavali, koji
označava pobjedu svjetla nad tamom, dobra nad zlom, a koji se ove godine slavi 23.
listopada. Istina je da je globalizacija otvorila brojne nove granice i pružila
nove mogućnosti na društvenom i političkom području, – istaknuto je u poruci – ali
se može također reći da globalizacija nije postigla svoj glavni cilj; nije, naime,
integrirala lokalno pučanstvo u opću zajednicu. Štoviše, globalizacija je uvelike
pridonijela tomu da brojni narodi izgube svoj društveno-kulturni, gospodarski i politički
identitet. Globalizacija je pridonijela razdvajanju društva, i sve većem relativizmu
i sinkretizmu što se tiče religije, određujući također privatizaciju religije. Vjerski
fundamentalizam i etničko, plemensko i sektaško nasilje u raznim krajevima svijeta,
danas su u većem dijelu izrazi nezadovoljstva, neizvjesnosti i nesigurnosti među narodima,
a posebno među siromašnima i marginaliziranima, koji su isključeni iz blagodati globalizacije. Osim
toga, – stoji potom u poruci – negativne posljedice globalizacije, poput raširenoga
materijalizma i konsumizma, ljude su učinili egocentričnima, žednima moći i ravnodušnima
na pravâ, potrebe i trpljenje drugih ljudi. To je – kako je primijetio papa Franjo
u poruci za ovogodišnji Svjetski dan mira – dovelo do globalizacije ravnodušnosti
koja nas polako privikava na trpljenje drugoga, i zatvara nas u same sebe. Ta
ravnodušnost ima za posljedicu 'kulturu isključivanja', u kojoj su siromašnima, marginaliziranima
i ranjivima zanijekana njihova prava, kao i mogućnosti i sredstva koja su na raspolaganju
drugim članovima društva – istaknuto je u poruci. Prema njima se ponaša kao prema
nevažnima, suvišnima, kao da su teret, nekorisni, oni koje valja iskoristiti ili čak
odbaciti kao predmete. Iskorištavanje djece i ženâ, napuštanje starijih osoba, bolesnih,
invalidnih, selilaca i izbjeglica, kao i progoni manjinâ, na razne su načine sigurni
pokazatelji kulture isključivanja. Inkluzivna kultura tako postaje opći poziv i
zajednička odgovornost koju valja hitno preuzeti. Riječ je o nacrtu koji obuhvaća
sve one kojima je na srcu zdravlje i preživljavanje ljudske obitelji ovdje, na zemlji,
a koji ima biti proveden unatoč snagama koje provode kulturu isključivanja – istaknuto
je u poruci koja završava apelom za ujedinjavanje hindusa i kršćana s nasljedovateljima
drugih religija i sa svim ljudima dobre volje, kako bi promicali inkluzivnu kulturu,
u svrhu pravednoga i mirnoga društva.