O srednjovjekovnoj filozofiji te o knjizi »Povijest srednjovjekovne filozofije«, u
izdanju Kršćanske sadašnjosti – pripremio i govori Marito Mihovil Letica
Najprije bih napomenuo
dvije stvari. Prvo: znatno je primjerenije govoriti o »filozofima odnosno filozofiji
u srednjem vijeku« nego o nekakvoj jasno određenoj, idejno i doktrinarno jedinstvenoj
»srednjovjekovnoj filozofiji«; te drugo: pogrešno je pojam »srednjovjekovna filozofija«
poistovjetiti sa zapadnokršćanskom, latinskom ili skolastičkom filozofijom, jer istodobno
se u Bizantu razvijala filozofija u okrilju pravoslavnoga kršćanstva, a također bijahu
visoko razvijene filozofske škole u arapskome i židovskome kulturnom krugu. Važno
je i to da još i danas atribut »srednjovjekovni« u mnogim poimanjima i tumačenjima
biva nekovrsna istoznačnica za negativno, mračno, zaostalo, za ono tobože kruto i
natražnjačko što pripada kršćanstvu te sputava slobodnu filozofsku misao i znanstveni
napredak. Tako filozof Boris Kalin u gimnazijskome udžbeniku »Povijest filozofije«
(Zagreb, 2001., str. 115) kaže: »Grčka je filozofija istovjetna s općom znanstvenom
težnjom spoznaje svijeta i čovjeka u njemu, a kršćanska filozofija u službi Crkve
gubi smisao za izvorni kozmos i proučavanje prirode te sve promatra kao stvorove Božje.
[...] Dok je grčka filozofija slobodno istraživanje, kršćanska je ′obuzeta problemom
odnosa vjere i uma′ kao svojim osnovnim pitanjem. Uz obavezu da um slijedi nepovredivu
istinu zadanu svjedočanstvom objave, ta se filozofija podređuje teologiji. U kršćanstvu
su ne samo ljudskom znanju nego i težnji za znanjem postavljene granice.« O sv.
Tomi Akvinskome, dominikancu iz 13. stoljeća – graditelju obuhvatnog, dubokoumnog
i veličajnog filozofskog sustava koji je koncem 19. stoljeća priznat službenim učenjem
Katoličke Crkve – marksistički je filozof Branko Bošnjak u »Filozofskoj hrestomatiji«
(sv. 2, Zagreb, 1982., str. 110–111) napisao da je »... filozof s teološkim predrasudama.
U razmatranju filozofije i njenih problema nije on bio oslobođen svog religioznog
uvjerenja, što mu je bila osnovna metodološka pogreška. U primjerima, gdje se pokazalo,
da bi razum drugačije zaključio od primljene dogme, on je navodio mišljenja pojedinih
crkvenih autoriteta, kojima je time dao puno pravo u rješavanju postavljenog problema.« Svima
onima koji obezvrjeđuju teološke pretpostavke nazivajući ih pukim predrasudama, treba
ukazati na to da se pojam »predrasuda« etimološki odnosi na nedokazane, a često i
nedokazive, tvrdnje koje prethode rasuđivanju (pred-rasuda), i tako shvaćen pojam
»predrasuda« nije nespojiv s izvornim i slobodnim mišljenjem, pa time ni s pravom
filozofijom i pravom znanošću. Nisu li uostalom znanstveni aksiomi (ili hrvatski rečeno:
samoistine) zbog svoje nedokazivosti također određena vrsta predrasuda? Zanimljivo
je da ònī čije predrasude ne prethode rasuđivanju – nego su njihove predrasude ateistički
i marksistički stereotipi, jednostrani te ideološki zaoštreni pokušaji diskreditacije
– govore o predrasudama u skolastičkih, srednjovjekovnih filozofa, od kojih najveća
većina bijahu autentični mislioci što slobodno i otvoreno tragahu za istinom. Ta se
sloboda i otvorenost očituje među inim u tome što su se filozofi zapadnokršćanskoga
srednjeg vijeka međusobno razlikovali u mišljenjima: kao primjer spominjem gorljivu
raspravu između realistâ i nominalistâ o problemu univerzalija, tj. o pitanju postoje
li opći pojmovi realno te kakav je njihov odnos prema pojedinačnim, osjetilima dohvatljivim
stvarima; također spominjem značajna neslaganja oko pitanja kakav je odnos između
vjere i uma: tako je intelektualizmu sv. Tome Akvinskoga odlučno suprotstavio svoj
voluntarizam franjevački filozof bl. Ivan Duns Škot. O tim temama, ali i mnogim
drugim koje vlastite su filozofiji u srednjem vijeku, govori na obuhvatan i iscrpan
način knjiga »Povijest srednjovjekovne filozofije: Od Boetija do Wycliffea«. To znači
da knjiga obuhvaća razdoblje od prijelaza 5. u 6. stoljeće, kada je počeo djelovati
Boetije, kojega nazivaju »posljednji Rimljanin i prvi skolastičar«, do konca 14. stoljeća,
kada je umro Wycliffe, preteča reformacije. Riječ je o prijevodu talijanskoga naslova
»Storia della filosofia medievale«, djela skupine autora, djela koje do hrvatskoga
je čitateljstva dospjelo 2013. marom zagrebačkoga nakladnika Kršćanska sadašnjost.
U predgovoru prevoditelj i prilagoditelj Stjepan Kušar objašnjava: »Ova ′Povijest
srednjovjekovne filozofije′ slobodna je od teologijski ili religijski uvjetovanih
interesa nekih ranijih istraživača i prikazatelja srednjovjekovne filozofije; s druge
pak strane ona je isto tako slobodna od svake polemičke zaoštrenosti i ironije, koje
se nerijetko susreću u autorâ koji su svoj historiografski posao manje ili više svjesno
stavili u službu nastojanja oko prosvjetiteljski intonirane emancipacije moderniteta
od svakoga religijskog (čitaj: kršćanskog) utjecaja. To su dva presudna razloga zašto
smo se opredijelili za prevođenje i objavljivanje upravo ovoga prikaza srednjovjekovne
filozofije, [...].« Glede već spomenutih tobožnjih teoloških predrasuda Tome Akvinskoga
i njegova navodnoga nekritičkog nadređivanja dogme razumu, teologije filozofiji –
treba kazati kako je sv. Toma naučavao da nema proturječja u tvrdnji o vječnome postojanju
svijeta kojega je Bog stvorio na početku vremena. Akvinac je spojio biblijsku egzistencijalističku
sliku svijeta s grčkom esencijalističkom – razlikujući filozofski pojam stvaranja
od teološkoga koji uključuje tvrdnju o vremenskome početku svijeta, što razumom nije
moguće ni dokazati ni opovrgnuti. Pritom je sv. Toma čvrsto uvjeren da kršćanska teologija
o nadnaravnome redu postojanja ne smije biti suprotstavljena filozofiji odnosno znanosti
koje povijesnim etapama napreduju prema (naravnoj) istini o prirodi i svemiru. Onim
kršćanskim autoritetima koji govorahu da je njegovo smiono i osobito naučavanje nepravovjerno,
odgovora sv. Toma djelom »O vječnosti svijeta protiv onih koji mrmljaju« (»De aeternitate
mundi contra murmurantes«). U knjizi »Povijest srednjovjekovne filozofije« o Tominu
shvaćanju odnosa vjere i razuma čitamo: »Zahvaljujući sustavnom naporu da izgradi
disciplinu koja ima značajke analogne značajkama aristotelske znanosti, teolog je
dokaznim postupkom doveden do drugih zaključnih istina (to jest različitih od onih
koje su predstavljene u člancima ili u načelima vjere). Prema Tomi, pritom je riječ
o istinama koje ne mogu biti u suprotnosti s onima do kojih je dokaznim postupkom
došao razum koji, u filozofijskoj znanosti, polazi od jasnih načela. Jer istina je
jedna, u bîti je i jedna metoda istraživanja, a samo su različita polazišta: jasna
za filozofiju, a vjerojatna za teologiju« (str. 304). Na koncu bih kazao da knjiga
»Povijest srednjovjekovne filozofije« obasiže oko 520 stranica, sadrži 30 poglavlja
svrstanih u tri dijela. Uz obuhvatnu bibliografiju o filozofiji srednjega vijeka,
nahodi se i bibliografija takovrsnih djela na hrvatskome jeziku, kazalo imena te iscrpan
rječnik latinskih izraza. Posrijedi je doista vrijedna knjiga, koja zaslužuje pohvalu
i preporuku.