2014-10-15 18:02:18

O srednjovjekovnoj filozofiji te o knjizi »Povijest srednjovjekovne filozofije«, u izdanju Kršćanske sadašnjosti – pripremio i govori Marito Mihovil Letica


RealAudioMP3 Najprije bih napomenuo dvije stvari. Prvo: znatno je primjerenije govoriti o »filozofima odnosno filozofiji u srednjem vijeku« nego o nekakvoj jasno određenoj, idejno i doktrinarno jedinstvenoj »srednjovjekovnoj filozofiji«; te drugo: pogrešno je pojam »srednjovjekovna filozofija« poistovjetiti sa zapadnokršćanskom, latinskom ili skolastičkom filozofijom, jer istodobno se u Bizantu razvijala filozofija u okrilju pravoslavnoga kršćanstva, a također bijahu visoko razvijene filozofske škole u arapskome i židovskome kulturnom krugu.
Važno je i to da još i danas atribut »srednjovjekovni« u mnogim poimanjima i tumačenjima biva nekovrsna istoznačnica za negativno, mračno, zaostalo, za ono tobože kruto i natražnjačko što pripada kršćanstvu te sputava slobodnu filozofsku misao i znanstveni napredak. Tako filozof Boris Kalin u gimnazijskome udžbeniku »Povijest filozofije« (Zagreb, 2001., str. 115) kaže:
»Grčka je filozofija istovjetna s općom znanstvenom težnjom spoznaje svijeta i čovjeka u njemu, a kršćanska filozofija u službi Crkve gubi smisao za izvorni kozmos i proučavanje prirode te sve promatra kao stvorove Božje. [...] Dok je grčka filozofija slobodno istraživanje, kršćanska je ′obuzeta problemom odnosa vjere i uma′ kao svojim osnovnim pitanjem. Uz obavezu da um slijedi nepovredivu istinu zadanu svjedočanstvom objave, ta se filozofija podređuje teologiji. U kršćanstvu su ne samo ljudskom znanju nego i težnji za znanjem postavljene granice.«
O sv. Tomi Akvinskome, dominikancu iz 13. stoljeća – graditelju obuhvatnog, dubokoumnog i veličajnog filozofskog sustava koji je koncem 19. stoljeća priznat službenim učenjem Katoličke Crkve – marksistički je filozof Branko Bošnjak u »Filozofskoj hrestomatiji« (sv. 2, Zagreb, 1982., str. 110–111) napisao da je
»... filozof s teološkim predrasudama. U razmatranju filozofije i njenih problema nije on bio oslobođen svog religioznog uvjerenja, što mu je bila osnovna metodološka pogreška. U primjerima, gdje se pokazalo, da bi razum drugačije zaključio od primljene dogme, on je navodio mišljenja pojedinih crkvenih autoriteta, kojima je time dao puno pravo u rješavanju postavljenog problema.«
Svima onima koji obezvrjeđuju teološke pretpostavke nazivajući ih pukim predrasudama, treba ukazati na to da se pojam »predrasuda« etimološki odnosi na nedokazane, a često i nedokazive, tvrdnje koje prethode rasuđivanju (pred-rasuda), i tako shvaćen pojam »predrasuda« nije nespojiv s izvornim i slobodnim mišljenjem, pa time ni s pravom filozofijom i pravom znanošću. Nisu li uostalom znanstveni aksiomi (ili hrvatski rečeno: samoistine) zbog svoje nedokazivosti također određena vrsta predrasuda?
Zanimljivo je da ònī čije predrasude ne prethode rasuđivanju – nego su njihove predrasude ateistički i marksistički stereotipi, jednostrani te ideološki zaoštreni pokušaji diskreditacije – govore o predrasudama u skolastičkih, srednjovjekovnih filozofa, od kojih najveća većina bijahu autentični mislioci što slobodno i otvoreno tragahu za istinom. Ta se sloboda i otvorenost očituje među inim u tome što su se filozofi zapadnokršćanskoga srednjeg vijeka međusobno razlikovali u mišljenjima: kao primjer spominjem gorljivu raspravu između realistâ i nominalistâ o problemu univerzalija, tj. o pitanju postoje li opći pojmovi realno te kakav je njihov odnos prema pojedinačnim, osjetilima dohvatljivim stvarima; također spominjem značajna neslaganja oko pitanja kakav je odnos između vjere i uma: tako je intelektualizmu sv. Tome Akvinskoga odlučno suprotstavio svoj voluntarizam franjevački filozof bl. Ivan Duns Škot.
O tim temama, ali i mnogim drugim koje vlastite su filozofiji u srednjem vijeku, govori na obuhvatan i iscrpan način knjiga »Povijest srednjovjekovne filozofije: Od Boetija do Wycliffea«. To znači da knjiga obuhvaća razdoblje od prijelaza 5. u 6. stoljeće, kada je počeo djelovati Boetije, kojega nazivaju »posljednji Rimljanin i prvi skolastičar«, do konca 14. stoljeća, kada je umro Wycliffe, preteča reformacije. Riječ je o prijevodu talijanskoga naslova »Storia della filosofia medievale«, djela skupine autora, djela koje do hrvatskoga je čitateljstva dospjelo 2013. marom zagrebačkoga nakladnika Kršćanska sadašnjost. U predgovoru prevoditelj i prilagoditelj Stjepan Kušar objašnjava:
»Ova ′Povijest srednjovjekovne filozofije′ slobodna je od teologijski ili religijski uvjetovanih interesa nekih ranijih istraživača i prikazatelja srednjovjekovne filozofije; s druge pak strane ona je isto tako slobodna od svake polemičke zaoštrenosti i ironije, koje se nerijetko susreću u autorâ koji su svoj historiografski posao manje ili više svjesno stavili u službu nastojanja oko prosvjetiteljski intonirane emancipacije moderniteta od svakoga religijskog (čitaj: kršćanskog) utjecaja. To su dva presudna razloga zašto smo se opredijelili za prevođenje i objavljivanje upravo ovoga prikaza srednjovjekovne filozofije, [...].«
Glede već spomenutih tobožnjih teoloških predrasuda Tome Akvinskoga i njegova navodnoga nekritičkog nadređivanja dogme razumu, teologije filozofiji – treba kazati kako je sv. Toma naučavao da nema proturječja u tvrdnji o vječnome postojanju svijeta kojega je Bog stvorio na početku vremena. Akvinac je spojio biblijsku egzistencijalističku sliku svijeta s grčkom esencijalističkom – razlikujući filozofski pojam stvaranja od teološkoga koji uključuje tvrdnju o vremenskome početku svijeta, što razumom nije moguće ni dokazati ni opovrgnuti. Pritom je sv. Toma čvrsto uvjeren da kršćanska teologija o nadnaravnome redu postojanja ne smije biti suprotstavljena filozofiji odnosno znanosti koje povijesnim etapama napreduju prema (naravnoj) istini o prirodi i svemiru. Onim kršćanskim autoritetima koji govorahu da je njegovo smiono i osobito naučavanje nepravovjerno, odgovora sv. Toma djelom »O vječnosti svijeta protiv onih koji mrmljaju« (»De aeternitate mundi contra murmurantes«).
U knjizi »Povijest srednjovjekovne filozofije« o Tominu shvaćanju odnosa vjere i razuma čitamo:
»Zahvaljujući sustavnom naporu da izgradi disciplinu koja ima značajke analogne značajkama aristotelske znanosti, teolog je dokaznim postupkom doveden do drugih zaključnih istina (to jest različitih od onih koje su predstavljene u člancima ili u načelima vjere). Prema Tomi, pritom je riječ o istinama koje ne mogu biti u suprotnosti s onima do kojih je dokaznim postupkom došao razum koji, u filozofijskoj znanosti, polazi od jasnih načela. Jer istina je jedna, u bîti je i jedna metoda istraživanja, a samo su različita polazišta: jasna za filozofiju, a vjerojatna za teologiju« (str. 304).
Na koncu bih kazao da knjiga »Povijest srednjovjekovne filozofije« obasiže oko 520 stranica, sadrži 30 poglavlja svrstanih u tri dijela. Uz obuhvatnu bibliografiju o filozofiji srednjega vijeka, nahodi se i bibliografija takovrsnih djela na hrvatskome jeziku, kazalo imena te iscrpan rječnik latinskih izraza. Posrijedi je doista vrijedna knjiga, koja zaslužuje pohvalu i preporuku.








All the contents on this site are copyrighted ©.