Uz liturgijska čitanja 28. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Danijel Koraca

Kako se približavamo kraju liturgijske godine, Božja riječ koju u liturgiji proživljavamo sve više u sebi nosi eshatološku dimenziju, sve nas više podsjeća da smo na ovome svijetu samo u prolazu i da je zapravo naš cilj negdje drugdje, tamo gdje nam je Bog pripravio nešto najbolje, što biblijski pisac nije znao drugačije izreći nego slikom gozbe na kojoj se blaguju najukusnija jela i piju najsočnija pića.
Gozba koju u svom viđenju gleda prorok Izaija očito govori o eshatološkoj gozbi, o gozbi mesijanskog vremena, o onom vremenu kada će vuk pebivati s janjetom, kada će ris ležati s kozlićem, kada će krava i medvjedica zajedno pasti, kada će se dojenče igrati nad rupom gujinjom. Sve su to slike koje nam govore o budućem vremenu, vremenu koje još očekujemo. Izaija promatra Božju velikodušnost, preobilnost darova koje je pripremio. Nestat će svega onoga što ugrožava čovjeka, pa i smrti više neće biti. Zasigurno i današnje evanđelje možemo promatrati pod eshatološkim vidom. Svadbena gozba koju je kralj pripravio svome Sinu bez sumnje se može usporediti sa svadbenom gozbom nebeskog jeruzalema u kojoj Jaganjcu privode njegovu okićenu zaručnicu, Crkvu. No, osim tog eshatološkog značenja gozbe, prispodoba koju nam govori Isus slika je upravo one konstantne nevjernosti Izraelskog naroda. Isus se ponovno obraća glavarima i starješinama naroda. Njima je dobro poznata slika svadbe, braka, za odnos Boga i Izraela. Isus ju koristi kako bi što jasnije izrekao ono što se događa u tom trenutku između njih i Boga. Kralj je pripravio svadbu svome sinu. Na nju je pozvao uzvanike. Uzvanici su obično izabrani ljudi, nitko na svadbu ne zove sve koje sretne, bez obzira koliko njegova radost bila velika. Taj poziv izabranima kralj nekoliko puta ponavlja. Zamislimo samo kako je to kad se nekome ne odazoveš na poziv koji ti je uputio, ako si spriječen ispričat ćeš se odmah, a ne tek kad te treći put zovu. Kako se mora osjećati onaj koji je mislio da nekim ljudima nešto znači, a oni ga ignoriraju, preziru njegov poziv. Isus glavarima i starješinama spočitava njihovu nespremnost da se odazovu Božjem pozivu. Kao što su to činili i ranije kroz svoju povijest. No, sada odbacuju samoga zaručnika, sada njega preziru. Nisu prepoznali trenutak kada treba ostaviti i svoju njivu i svoju trgovinu i sjesti za stol na kojem su već zgotovljeni junci i tovljenici. Nakon odbijanja Izabranih kralj se okreće svima. Gozba ne smije propasti. Vidimo ovdje univerzalnost Božjega poziva u Kristu, nitko nije isključen. Svi su izabrani. Budući da je evanđelje propovijedano širem krugu ono će privući i dobre i zle. I sami smo tomu svjedoci. U tom mnoštvu dobrih i zlih, nailazimo samo na jednoga koji nije prikladno odjeven za svadbenu gozbu. Nemati prikladno ruho znači uvrijediti domaćina koji me je na gozbu pozvao. Ni mi danas ne idemo bilo kako odjeveni na različite zgode, osobito one svečanije, pazimo što ćemo odjenuti i kako ćemo izgledati, osim ako smo posve izgubili dobar ukus ili sram jer ponekad bi neke bilo dobro izbaciti s nekih događanja jer dolaze u vrlo neprimjerenom ruhu.
Javlja se pitanje gdje se pribavlja prikladno svadbeno ruho? Kako se možemo svi dolično odjenuti, kad nemamo svi iste mogućnosti? Prikladno svadbeno ruho pribavlja se u Krvi Jaganjčevoj. Sjetimo se knjige Otkrivenja "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?" Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi: "Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer - Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih." Nema pristupa na gozbu bez Jaganjca. Samo se preko Kristove žrtve dolazi na svadbenu gozbu pripravljenu nam u vječnosti. Zemaljskom liturgijom sudjelujemo već ovdje u onoj nebeskoj liturgiji. Stoga svi naši liturgijski čini imaju već jedan dio onoga nebeskoga, to nije obična parada, kazalište, show. Liturgijom dosežemo samo Božje prijestolje. S anđelima i svetima pjevamo Bogu pjesme hvale i slave i nadamo se jednom njima pridružiti. No do te gozbe u vječnosti Bog nam je pripravio još jednu gozbu. Gozbu svoga Tijela i svoje Krvi. Ona je predokus one nebeske gozbe. Izaija u svom viđenju gleda goru na kojoj će se raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će se smrt zasvagda. Ta gora zove se Kalvarija. Na njoj je raskinut zastor koji je razdvajao Boga od čovjeka, a kojeg je simbolizirao hramski zastor. Na toj je gori Kristovom smrću i uskrsnućem uništena smrt za svagda. Ta gora nam je otvorila ulaz na gozbu, gozbu božanske ljubavi. Na toj nas gozbi očekuje Krist Gospodin i zove nas dođite k meni svi, uzmite i jedite moje Tijelo, uzmite i pijte moju Krv, jer ona se za vas i za vaše spasenje prolijeva. Nemojmo biti poput ovih loših uzvanika koji se nisu odazvali na Kraljev poziv, nego odjenimo čisto ruho, čista srca pristupajmo stolu Gospodnjemu.