Pater Danijel Koraca komentira misna čitanja 27. nedjelje kroz godinu

U bogoslužju riječi dvadeset i sedme nedjelje kroz godinu Crkva nam stavlja na razmišljanje još jednu Isusovu prispodobu koju je uputio svećeničkim glavarima i starješinama narodnim. Samo slušanje teksta u meni neće donijeti željeni plod. Tekst treba proživjeti, što bi se reklo prožvakati, primijeniti ga na sebe, svoju konkretnu situaciju, svoj odnos s Bogom. Ne smijemo čitati ili slušati ove tekstove kao priče o nekom drugom, kao da se radi samo o Židovima kojima se Isus obraćao, kao da se radi o nekoj povijesnoj zgodi koja s nama nema nikakve veze. Ovo je riječ Božja, a riječ Božja je živa, ona nije mrtvo slovo, ona oživljuje u meni kad god je čitam, ona „je oštrija od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.“
Isusova prispodoba o vinogradarima iz današnjega evanđelje kao da je nastavak prvoga čitanja iz Knjige proroka Izaije. Prorok pjeva pjesmu o vinogradu. Kad bismo ju samo površno preletjeli zaključili bismo da Izaija pjeva o nekom svom prijatelju kojemu je vinograd podbacio. Čini se da je razdoblje njezina nastanka vezano upravo uz završetak berbe, dakle negdje kao i kod nas u ovo doba. Izaija započinje svoju pjesmu o prijatelju koji je imao vinograd na idealnom mjestu i kojeg je brižno uzgajao: okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom, podiže posred njega kulu, metnu u nj tijesak. No, unatoč idealnom položaju i svestranom trudu vlasnika, vinograd ne rađa grožđem nego vinjagom. Nakon što je vinograd podbacio, Izaija je pozvao stanovnike Jeruzalema i Judeje da presude između vinograda i njegova vlasnika. Pitanjem Izaija uvlači svoje slušatelje u zbivanje radnje. Više se ne radi o nekom drugom, nego o tebi koji slušaš, ti moraš donijeti zaključak na temelju onoga što si čuo. Presuda je jasna, ne treba ju čak ni izreći, niti Izaija ne čeka da narod odgovori, nego sam nastavlja svoju pjesmu i izriče presudu. Mnogovrsnost kazni odgovara, mnogovrsnoj brizi: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze, u pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste, zabranit ću oblacima da dažde nad njime. Ako onaj koji kažnjava može zabraniti oblacima da dažde, onda se tu ne radi o običnom gospodaru vinograda, nego se tu radi o onome čija riječ stvara iz ničega, čija riječ pokreće cijeli svemir, o onome koji kad otvori svoju ruku dobrima nasićuje svoja stvorenja, ali ako svoju ruku ustegne stvorenja ugibaju.
Istu sliku vinograda, uz neke izmjene, osobito što se tiče završetka, pred svoje slušatelje stavlja i Isus. Vinograd je i dalje slika Izabranoga naroda. Narod koji je u Božjim očima povlašten, koji je s njime sklopio Savez, koji je baštinik obećanja, kroz čitavu se svoju povijest nebrojeno puta iznevjerio dogovoru s Bogom. Isus nam predstavlja jednog Gospodara, reklo bi se gotovo naivnog, Gospodara koji bez obzira na sve i dalje ima povjerenja u one kojima je povjerio vinograd. Božji odnos prema čovjeku uvijek iznenađuje. Koliko god puta ga iznevjerimo, on pokuša ponovno. Bog je velikodušan u praštanju. Nebrojeno puta šalje svoje ljude, kroz povijest spasenja ima ih više koji su pokušavali vratiti Izrael na pravi put, ali nije pomoglo. Konačno, Bog šalje svoga Sina. Taj je zemljom prošao čineći dobro, ali niti to nije pomoglo. Okorjelo i slijepo ljudsko srce, radije ubija pravednika, nego da se obrati. U ubojstvu Sina događa se vrhunac, vrhunac ljudske zloće i Božje dobrote. Naše ubojstvo onoga koji je Život, nama koji smo mrtvi zbog svojih grijeha podaruje novi život. Odbacivanje zaglavnoga kamena rađa novim narodom. Nevjerojatna Božja logika koja od odbacivanja stvara izabranje, od ubojstva život. Ljudska povijest nije ništa drugo nego objavljivanje misterija Boga koji pobjeđuje naše zlo uzimajući ga na sebe i od tog našeg poraza on čini svoje čudesno djelo spasenja za sve. Isus objavljuje Boga koji ne razara vinograd, Boga koji ne uništava narod, nego ga predaje u vlast drugima. On ostaje vjeran zadanoj riječi, vjeran savezu, i ne može drugačije, ne može ne pronalaziti načina kako spasiti čovjeka, pa i onda kada se da zavesti vođama koji ga vode u propast.
Bog je od početka želio dobar svijet, odraz njegove slave. Sve ono što je stvorio bijaše dobro, ali je čovjek bio spremniji surađivati sa zlom i na taj način uništiti divno Božje djelo. Kako svijet, tako i najljepše stvorenje, sebe same. I ne samo da smo uništili, nego i nastavljamo uništavati. Onaj Božji glas kojeg je usadio u nas, neprestano nas poziva da zlo izbjegavamo, a dobro činimo. Sveti Sabor nas uči da „u dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.“ (GS 16) Svaki put kad ne poslušamo svoju savjest, kad činimo protiv nje, mi u sebi ubijamo Božjega glasnika, ubijamo njegova slugu poput zlih vinogradara. Neki su toliko već zatukli taj Božji glas da više uopće ne razlikuju dobro od zla, uopće više ne prepoznaju grijeh. Postali su razoreni vinograd obrastao u drač. Današnje evanđelje nas poziva da probudimo u sebi nadu, nadu da još nije kasno uzeti u ruke alat raskrčiti i drač grijeha koji me guši, obrezati lozu kako bi onaj sok milosti iz trsa ponovno počeo teći našim bićem, kako bi naš život ponovno postao odraz Kristova života.