Uz misna čitanja 26. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Darko Rogina
Draga braćo i sestre!Čini
se da Isus u današnjem evanđelju želi isprovocirati svojim pitanjem svoje sugovornike.
Njegovi sugovornici su glavari svećenički i starješine narodne, svjetovni i duhovni
vođe izraelskog naroda, religijska i društvena elita. No, njegova provokacije nije
zlobna ili ponižavajuća. Ona je istinska stvarnost koja čovjeku otvara put istine.
Krist želi otkriti istinu o našem odnosu s Bogom i o našoj vjernosti Bogu. Ovim provokativnim
pitanjem, Isus otkriva nesklad između naših riječi i djela. Taj nesklad je česta pojava
u našemu životu. Naše riječi često puta više ili manje odstupaju od naših djela i
obratno. Takav razdor u čovjeku očituje se u onim ljudima koji su tako uslužni i ljubazni
riječima, a djelima pokazuju svu grubost i hladnu nezainteresiranost. S druge strane,
postoje i oni koje osuđujemo zbog grubosti njihovih riječi ili njihovoga teškog pristanka
da izvrše djelo. Ipak, sva njihova nezainteresiranost i grubost nestaju, jer na kraju
izvrše što ih se tražilo. Svaki pokušaj otkrivanja istine i sama istina postaju jako
bolni. Posebno onda kada se to tiče nas samih. Posebno onda kada se dotiču naše „nezamjenjive“
duhovne i društvene veličine, naš prividno savršen i moralno korektan vjerski život.
Koliko smo puta sladunjavim riječima „osvojili“ ljude i uvjerili ih u našu „dobrotu
i dobre namjere“, dok su naša djela zapravo govorila pravu istinu o nama? Ta je istina
da su naše riječi bile tek pusta praznina i „osvajačko oružje“ s rokom trajanja do
onog trenutka dok se nismo otkrili vlastitim djelima. Istina o našim riječima i djelima
nam je istinski progovorila kako je naša vjera zapravo mrtvo slovo na papiru izrečeno
u prilici kada smo osjetili potrebu da sebe prikažemo kao dobre i plemenite, skromne
i vrijedne kršćane. Zapravo su sve to bile laži i pusta obećanja. Drugima lijepo a
nama korisno. S druge strane koliko je onih poniznih i skromnih ljudi koji se nisu
Bogu usudili reći „da“, koji se nisu razbacivali svojim vjerskim uvjerenjima i Božjim
poslanjem, nego su radije odbacili njegov poziv, da bi kasnije upravo, jer su bili
maleni i slabi, dopustili Bogu da od njih učini gorljive i hrabre kršćane vjernike.
U Isusovoj pitalici nalaze se dva sina. Obojici otac upućuje poziv na posao u vinograd.
Prvi kaže „neću“, jer je iskreniji. Božji poziv ne oduševljava - jer poziva nas na
nešto teško; tjera kamo ne bismo htjeli, na uske i strme putove. Povijest naših života
povijest je naših opiranja Božjem pozivu, i njegovog upornog neodustajanja od poziva.
Povijest je to ujedno i mogućnosti koje nam daje da se predomislimo. Ne budimo lakomisleni.
Ni Sinu Božjem nije lako bilo reći „da“ volji Očevoj. Čitavu se noć krvavim znojem
znojio da bi na nju konačno pristao. Drugi sin u Isusovoj pitalici odmah odgovara
– hoću! Samo naivci i lažljivci od prve kažu „da“. Naivci, jer ne znaju o čemu se
radi, i što ih čeka. Ima ih. Oni su kao jutarnja magla koju sunce razgoni. Oduševljenje
im splasne čim se suoče s problemima. A lažljivci, oni unaprijed znaju da neće, premda
tako ne govore. Jedno se govori, drugo misli – i to postaje vrlo unosan stav. To se
često događa ljudima koji u javnom životu brinu za opće dobro, ali nisu usamljeni
u tome. Ima toga i kod običnih ljudi, kod svakoga od nas. Zapravo često smo podijeljene
osobe. Upravo nam Isus otvara oči pred tom istinom. Bog ne traži da se oduševimo i
pođemo za njegovim pozivom odmah, nego nas želi uputiti u što nas poziva, na razne
načine, pa ponekad i kušnjom. Želi da budemo svjesni njegova poziva i da nas on zove.
Njegove potrebe su dobre, plemenite i korisne za spas, te nas čine korisnima i vrijednima,
ali nisu lagane. One su teške i zahtjevne. Traže žrtvu i odricanje. Zato ako nam se
i dogodi da odbijemo Božji poziv koji nam je osobno uputio ili ako ga odgodimo ne
treba očajavati i stvarati osjećaj krivnje. Bog je strpljiv i čeka pravi trenutak
kada ćemo nakon prvog „ne“ kojeg smo izrekli riječima, svojim pokretom i djelima potvrditi
svoj „da“ Bogu. Evanđelje nas poziva da prijeđemo s riječi na djela; da postanemo
audio-vizualni kršćani – da nam riječi odgovaraju onom što se vidi. Ali i otvara perspektivu:
bilo da si rekao „ne“, ili si rekao „da“ koji znači „ne“ – Bog svakom daje priliku
da se predomisli. Svaki naš susret s Gospodinom je prilika. Pa, predomislimo se.