O naslovu »Papa Franjo o životu i vjeri«, knjizi koja obuhvaća razgovor kardinala Jorgea Bergoglija s novinarima, govori Marito Mihovil Letica.

Nakon što je u ožujku 2013. izabran za papu kardinal Jorge Mario Bergoglio, svjetsku je javnost odmah počela zaokupljati njegova karizma, koja se očitovaše ponajvećma u skromnosti i jednostavnosti, u spontanoj iskrenosti njegove komunikacije. A svojom je skromnošću i socijalnom osjetljivošću kardinal Bergoglio već godinama prije nego je postao papa, osvojio srca argentinskih katolika. Kada je 2001. izabran za kardinala, nije htio da mu budu sašivene nove odore, nego je dao prekrojiti kardinalsko ruho svojega prethodnika. Uz to je, premda kardinal, nastavio putovati podzemnom željeznicom i javnim autobusnim prijevozom. Stoga vjernici sve više doživljavahu kardinala Jorgea Bergoglija kao nekoga tko im je osobito blizak, tko im se čini kao jedan od njih. Tako je ušao u njihova srca, tiho i nepreuzetno, postao im omiljenim pastirom, brižnim zakriliteljem, ujedno i gorljivim zagovarateljem socijalnih i ljudskih prava onih koji među njima bivaju najobespravljeniji, najugroženiji, i time najviše u potrebi.
Stoga je razumljivo to što Jorge Mario Bergoglio ubrzo postade predmetom interesa šire javnosti, posebno novinarâ. Razgovori koje su s buenosaireškim nadbiskupom i kardinalom Bergogliom vodili Francesca Ambrogetti, novinarka talijanske agencije ANSA, te Sergio Rubin, argentinski novinar i pisac, objelodanjeni su 2010. u knjizi prvotno naslovljenoj »Isusovac« odnosno »El Jesuita«, a kasnije se knjiga pojavila pod naslovom »El papa Francisco: Conversaciones con Jorge Bergoglio«. To je djelo, u izdanju Verbuma 2013., dospjelo do hrvatskih čitatelja pod naslovom »Papa Franjo o životu i vjeri«.
Na stražnjim koricama otisnute su rečenice:
»Ova knjiga kao nijedna do sada omogućava čitatelju da upozna papu Franju izbliza – njegov život, njegove težnje i njegova promišljanja o najvažnijim duhovnim i općeljudskim temama. U srdačnu nizu razgovora s novinarima Sergiom Rubinom i Francescom Ambrogetti papa Franjo – tada još kardinal Jorge Bergoglio – iznosi svoju iskrenu ispovijest. Jednostavnim i nadahnutim riječima pripovijeda o obitelji, djetinjstvu, prvome zaposlenju i teškoj upali pluća koja je ugrozila njegovo zdravlje, ali u isto vrijeme iznijela na vidjelo prve znakove njegova svećeničkoga zvanja. Prisjeća se vremena provedena u sjemeništu, iskustva kao profesora psihologije i književnosti, dramatična vremena diktature u Argentini, teška i gorljiva pastoralnoga rada koji je papa Ivan Pavao II. prepoznao imenovavši ga kardinalom. / No ono što ponajviše izranja iz ove knjige jest blaga i jednostavna osobnost novoga pape koju otkriva otvoreno progovarajući o svojim pogrješkama i slabostima, duhovnomu životu i molitvenomu iskustvu, filmovima i knjigama koje su mu drage, glazbi koju sluša, slikarima čija djela cijeni... Svoju misao ocrtava s jasnoćom, ne kolebajući se izravno progovoriti i o mnogim aktualnim temama kao što su spolni moral, celibat, skandali u Crkvi, opasnost politiziranja, međureligijski dijalog, značenje siromaštva itd.«
Što se tiče međureligijskoga dijaloga, toliko potrebnoga u današnjem svijetu, valja u svakom slučaju spomenuti da je za dotičnu knjigu predgovor napisao jedan židov – buenosaireški rabin Abraham Skorka. Na početku rečenoga predgovora piše:
»Nikada dosad u ovih dvije tisuće godina, koliko je meni poznato, nije jedan rabin pisao predgovor knjizi misli katoličkog svećenika. Prigoda je tim značajnija jer je riječ o nadbiskupu Buenos Airesa, argentinskom primasu i kardinalu kojega je u kardinalski zbor uvrstio Ivan Pavao II. / Rečenicu kojom započinju ova promišljanja, ali s obrnutim redoslijedom imena i pripadajućih naslova, izrekao sam i prilikom predstavljanja knjige svojih misli, 2006. godine, za koju je predgovor napisao kardinal Bergoglio. / Nije ovdje riječ o uzvraćanju komplimenata, nego o iskrenom i istinitom svjedočanstvu o snažno proživljenom dijalogu dvojice prijatelja za koje je potraga za Bogom i duhovnom dimenzijom što počiva u svakome čovjeku bila i jest stalna i svakodnevna briga.«
Razgovor s kardinalom Bergogliom, sadašnjim papom Franjom, podijeljen je u petnaest poglavlja. Citiram neke od mnoštva zanimljivih pitanja i odgovora sadržanih u ovoj vrijednoj knjizi:
»Zašto ste odlučili postati isusovac?
Nisam tada točno znao kojim putem poći. Znao sam da imam poziv. Na kraju, nakon što sam završio nadbiskupijsko sjemenište u Buenos Airesu, stupio sam u Družbu Isusovu jer me privukla, da se izrazim vojničkim jezikom, njezina pozicija isturene snage Crkve, utemeljene na poslušnosti i disciplini. I jer je bila usmjerena misijskom radu. S vremenom se u meni rodila želja da odem u misiju u Japan, gdje isusovci oduvijek snažno djeluju. Ali zbog onog zdravstvenog problema koji sam vukao iz mladosti nisam dobio dopuštenje. Dosta bi se njih ovdje ′spasilo′ od mene da su me poslali tamo, jel′ da? (Smijeh.)
[...]
Kako biste se predstavili grupi ljudi koji Vas ne poznaju?
Ja sam Jorge Bergoglio, svećenik. Volim biti svećenik.
Odaberite jedno mjesto na svijetu.
Buenos Aires.
Jednu osobu?
Moja baka.
Kako se najradije informirate?
Čitam novine. Radio palim da poslušam klasičnu glazbu.
Internet?
Možda ću i ja biti kao jedan od mojih prethodnika, kardinal Aramburu, on se počeo njime služiti u mirovini, kad je napunio 75.
Često putujete podzemnom. Je li to Vaše omiljeno prijevozno sredstvo?
Idem podzemnom gotovo uvijek zbog brzine, ali više volim autobus jer onda mogu gledati na ulicu.
Jeste li ikada imali djevojku?
Jesam. Iz društva s kojim sam išao plesati.
Zašto ste prekinuli?
Otkrio sam svoje zvanje.
Ima li još netko iz Vaše obitelji svećenički poziv?
Ima, sin moje sestre Marte. I on je svećenik isusovac, kao i ja.
Imate li kakav hobi?
Kao mladić skupljao sam marke. Sada čitam, što jako volim, i slušam glazbu.
Književno djelo?
Veliki sam ljubitelj Hölderlinove poezije. Tu su i mnoga djela iz talijanske književnosti.
Na primjer?
′Zaručnike′ sam pročitao četiri puta. Koliko i ′Božansku komediju′. Sviđaju mi se Dostojevski i Marechal.
A Borges? Družili ste se s njim.
Bez daljnjega. Osim toga, Borges je imao taj dar da o bilo čemu govori bez pretencioznosti. Bio je silno učen i uman čovjek. Borgesa uvijek vidim kao čovjeka koji životu pristupa tako da stavlja stvari na njihovo mjesto, slaže knjige po policama, rođeni knjižničar od glave do pete.
Borges je bio agnostik.
Agnostik koji je svaku večer molio Očenaš, jer je tako obećao majci, i koji je umro primivši posljednju pomast.
Vaša omiljena skladba?
Između ostalih, najviše se divim Beethovenovoj Leonorinoj uvertiri br. 3 u Furtwänglerovoj izvedbi, za moj je ukus on najbolji dirigent nekih njegovih simfonija i Wagnerovih djela.
Volite li tango?
Jako. On mi izvire iz duše. Mislim da dobro poznajem njegova dva razdoblja. Iz prvoga mi se najviše sviđa D′Arienzo i njegov sastav, a od pjevača Carlos Gardel, Julio Sosa i Ada Falcón, koja je poslije postala redovnica. Azuceni Maizani udijelio sam posljednje pomazanje. Poznavao sam je jer smo bili susjedi i kada sam čuo da je u bolnici, otišao sam joj u posjet. Sjećam se da sam ondje zatekao Virginiju Luque i Huga Del Carrila. Iz drugog razdoblja volim Astora Piazzolu i Amelitu Baltar, koja najbolje pjeva njegove skladbe.
Znate li ga plesati?
Znam. Plesao sam ga kao mladić, premda sam više volio milongu.
Slika?
′Bijelo raspeće′ Marca Chagalla.«
Zaista, u ovoj nam knjizi kardinal Bergoglio, sadašnji papa Franjo, »papa s kraja svijeta«, na osobit način govori o ovosvjetskom i onosvjetskom, o svjetovnom i o svetom, o materijalnom i duhovnom, o čovjeku i o Bogu – iskazujući se čovjekom koji pripada vječnome Bogu i koji ujedno živi u suvremenome svijetu, pritom nipošto ne bivajući »od svijeta«, kako bi to rekao apostol Ivan (usp. 1 Iv 2,15-16).