O značenju sintagme 'srednji vijek' - pripremio i govori Marito Mihovil Letica

O neupućenosti te ideološkim predrasudama onih koji smatraju srednji vijek isključivo negativnim i, usuprot tome, o istinskim vrijednostima što ih pojam »srednji vijek« predstavlja – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.
U ovome će prilogu biti riječi o srednjemu vijeku: o najvažnijim značajkama toga razdoblja, o tome što je srednji vijek, kantovski rečeno, »po sebi«, a što je »za nas«, bolje kazano »za njih«, tj. za one koji apriorno i nekritički ozloglašuju pojam »srednji vijek« pridijevajući mu pretjerane i jednostrane ili čak posve nepripadne konotacije.
Izravan povod ovome prilogu bijaše nedavni događaj kada je policija privela dvojicu suvlasnikâ stanovitoga šibenskog noćnoga kluba zato što su prebučnom glazbom do pred zoru narušavali javni red i mir u okolnome dijelu grada, te su k tome u alkoholiziranu stanju vrijeđali policajce.
Takvi događaji nisu neka osobito zanimljiva vijest. To ne bi zavrijedilo više od nekoliko rečenica u novinama ili u elektroničkim medijima da se sve nije zbilo blizu šibenske katedrale sv. Jakova. Naime, većina lijevo-liberalnih glàsila taj je incident povezala s prethodno izrečenim propovijedima šibenskoga biskupa Ante Ivasa prilikom kojih se biskup dotaknuo neobuzdanih zabava ispred Katedrale. I navodno je upravo biskup Ivas naložio policijsku intervenciju. Pa su dotični novinari, zanemarujući činjenice o razložnom i propisnom postupanju policije te poneseni ideološkom netrpeljivošću prema Crkvi, posegnuli za sljedećim ocjenama: »kulturocid«, »netolerancija«, »klerofašizam«, »neprijatelj napretka, turizma i mladeži«, »povratak u srednji vijek« itd.
Svaki dobronamjernik kojemu je stalo do činjenica razmjerno lako može zaključiti da biskup Ivas nije naložio, niti je mogao naložiti, spomenutu policijsku intervenciju. I to ne treba objašnjavati. No valja ukazati na zanimljivu okolnost da se noćno sjedenje uz ispijanje pića, iza zvučne kulise prebučne glazbe, u sitnim satima kada to zakonom nije dopušteno, proglašuje izrazima kulturnoga identiteta grada Šibenika, i to naspram šibenske katedrale sv. Jakova – koju je, treba to posebno istaknuti, uvrstio UNESCO na popis svjetske kulturne baštine – i naspram uzoritoga šibenskog biskupa Ante Ivasa. Po tim prevrednovanim vrijednostima i izokrenutim razinama argumentacije katedrala i biskup bivaju simbolima Crkve, njezine tobožnje nehumanosti, nekulture i zaostalosti, težnje da društvo vrati u srednji vijek. Stoga nam se nameću pitanja: Što je ustvari srednji vijek? Koje su zapravo njegove značajke? Ovdje ne slijedi nekakva tendenciozna obrana srednjovjekovlja, već objektivno iznošenje relevantnih činjenica.
Srednji vijek (latinski »medium aevum«) pojam je koji označava razdoblje između antike i novovjekovlja. Za početak srednjega vijeka uzimaju se različiti događaji odnosno godine: Konstantinov edikt o toleranciji 313., propast Zapadnorimskoga Carstva 476., a neki su skloni kraj antike i početak srednjovjekovlja povezivati s godinom 529. i odlukom cara Justinijana o zabrani svih filozofskih škola u Ateni. Također nema opće suglasnosti ni oko godine svršetka srednjega vijeka: 1440. kao približna godina Gutenbergova izuma tiskarskoga stroja, 1453. kada su Turci zauzeli Carigrad, 1492. kada je Kolumbo otkrio Ameriku, ili pak 1517. kao godina oglašivanja tezâ Martina Luthera. Sovjetski su povjesničari srednji vijek povezivali ponajvećma s feudalnim društveno-ekonomskim uređenjem, pa su za svršetak srednjovjekovlja uzimali Francusku revoluciju i godinu 1789.
U 20. stoljeću, osobito u njegovoj drugoj polovici, povećano je zanimanje za srednji vijek. To se očituje u rastu i bujanju medievistike. Zanimanje šire javnosti za srednji vijek osobito je potaknuo talijanski medievist, romanopisac, esejist, filozof i jezikoslovac Umberto Eco djelima »Ime ruže« te »Baudolino«. Nezaobilazna je u tome smislu i knjiga »Jesen srednjeg vijeka«, koju napisao je nizozemski povjesničar kulture Johan Huizinga. Poželjno je citirati početak rečene knjige:
»Dok je svijet još bio pola tisućljeća mlađi, bili su obrisi vanjskih oblika sviju zbivanja oštriji nego danas. Tada je razlika između bola i radosti, između nesreće i sreće bila naizgled veća nego za nas; sve što se doživljavalo, imalo je još onaj stupanj neposrednosti i apsolutnosti što ga i danas bol i radost imaju u djetinjoj duši. Svaki je događaj, svako je djelo bilo okruženo oblicima pregnantnim i punim izražaja, usklađeno s uzvišenošću stroga i ustaljena životnog stila. Velikim događajima: rađanju, sklapanju braka, umiranju, davao je sakramenat sjaj božanskog misterija. Ali su i manje važna zbivanja, kao što su neko putovanje, neki rad, neki posjet, pratile tisuće oblika ophođenja, blagoslova, ceremonija i uzrečica. [...] Svaki stalež, svaki red, svaki se zanat prepoznavao po svojoj odjeći. Velika se gospoda nikad nisu pokazivala bez raskošna oružja i livreja, izazivajući strahopoštovanje i zavist. Krojenje pravde, izvikivanje robe, svadba i pogreb – sve se to bučno najavljivalo povorkama, vikom, kuknjavom i muzikom. Zaljubljenik je nosio znak svoje dame, kalfa oznaku svoje bratovštine, klijent boje i grb svoga gospodara.«
Premda dosta toga što je vlastito srednjovjekovlju povređuje senzibilitet i mentalitet ovodobnoga čovjeka – valja bez krzmanja kazati da je srednji vijek dao znatno više pozitivnoga i vrijednoga, onoga čega smo danas u posve određenome smislu baštinici, što je postalo dijelom identitetske samosvijesti kulturnoga Europejca. Bit će dovoljno spomenuti samo dvije izuzetno značajne vrijednosti: koncept ujedinjene Europe, čemu su najviše doprinijeli sv. Benedikt iz Nursije u 5. i 6. stoljeću pa kasnije u 8. i 9. stoljeću car Karlo Veliki, te pojavu sveučilištâ u mnogim europskim središtima od konca 11. stoljeća nadalje. Zaista, Karlo Veliki svesrdno je promicao znanost i umjetnost koje su zahvaljujući njemu cvale u sklopu karolinške renesanse u okrilju brojnih katedralnih škola i redovničkih samostana diljem Europe. Sveučilište u Bologni, osnovano 1088. najstarije je postojeće sveučilište, nakon kojega su osnovani univerziteti u Padovi, Napulju, Parizu, Oxfordu, Cambridgeu, Salamanci itd. U njima se ogledavao sveopći, jedinstveni duh zapadnoeuropskoga kršćanstva. Svakako vrijedi istaknuti da su sva ta sveučilišta izdašni plodovi srednjega vijeka i da ih je utemeljila Crkva odnosno njezini redovi.
Jedan od najutjecajnijih medievista našega vremena, francuski povjesničar Jacques Le Goff, koji je umro u travnju 2014., uzmogao je argumentirano dokazati da je sintagma »mračni srednji vijek« posve nesuvisla i neistinita. Prema Le Goffovim riječima, rabe je samo oni koji o srednjemu vijeku znaju vrlo malo ili nimalo. Ona nikako ne priliči ozbiljnim znanstvenicima i piscima. Naime, sintagma »mračni srednji vijek« prvi se put javlja u 16. stoljeću, a uporabio ju je pionir ikonologije Cesare Ripa, ali samo za razdoblje koje trajalo je od smrti Karla Velikoga 814. pa do osnutka Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda 951., kada je Europa utonula u nered i bezvlašće pa su i povijesni podatci o tome razdoblju oskudni, zastri, mračni.
Brojne renesanse – karolinška, otonska, renesanse u 12. i 15. stoljeću – pripadaju srednjemu vijeku, tobože mračnome. Tom tzv. »mračnome srednjem vijeku« pripadaju, među inim, i djela Dantea, sv. Tome Akvinskoga, Leonarda da Vincija. Također i katedrala sv. Jakova u Šibeniku, po svoj prilici najznačajniji graditeljski artefakt na području Hrvatske u 15. i 16. stoljeću. Sva nam ta umjetnička ostvarenja iz tzv. »mračnoga srednjeg vijeka« i danas svijetle skladom i veličajnošću kršćanskoga duha koji je dubok i snažan, neprolazan i svevremen.