Uz misna čitanja 22. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Cezareja Filipova nalazi se u današnjoj Siriji i predstavlja najsjeverniju točku do koje je Isus došao u vrijeme svoga javnog djelovanja. Tamo se povukao nakon krize u Kafarnaumu, kada su ga ostavili svi osim male skupine učenika. Tu se htio posvetiti samo toj skupini, pripremiti je za put prema Jeruzalemu i sve ono što se tamo ima zbiti.
Današnje Evanđelje nastavak je onog iz prošle nedjelje. Petar nakon svoje nadahnute ispovijesti vjere upravo sluša riječi o vlastitom uzdignuću. Postaje temelj Crkve, princip njezina jedinstva, nositelj božanskih ovlasti. Nikada jedan čovjek, izuzevši Gospodina Isusa, nije bio toliko uzdignut. No, nije dovoljno ispovjediti vjeru samo ustima, treba je potvrditi i životom, posebno tamo gdje je najteže i najtamnije. Petrovo uzdignuće neće se ostvariti ako se ne pročisti kroz otajstvo muke i smrti kroz koje će uskoro proći i sam Isus. Zato Gospodin odmah potom najavljuje: Put kojim sada valja krenuti vodi prema Jeruzalemu. A u Jeruzalemu me čeka hapšenje, muka, poniženje i smrt.
Petar odmah ustaje protiv toga: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" Njegova reakcija je pomalo nasilna, gruba, prepotentna. Nastupa zaštitnički, ponaša se kao da je Isusa opsjeo zli duh, a on, Petar, mora ga osloboditi. Nije svjestan da je zli duh zapravo opsjeo njega samoga. Gospodinova oštra reakcija upozorava upravo na to: "Nosi se od mene, sotono... Nije ti na pameti što je Božje nego što je ljudsko!" Gospodin nikada nikoga nije ukorio tako oštro.
Egzegete upozoravaju da je u originalu ovaj ukor ipak nešto blaži. Umjesto 'nosi se od mene', trebalo bi stajati: 'Stani iza mene!' Samo sotona se usuđuje postavljati ispred Isusa i poučavati ga. Petar je pod utjecajem sotone napustio svoje mjesto, mjesto iza Isusa, mjesto učenika, pa je istrčao naprijed. Veliko Isusovo priznanje toliko ga je zanijelo da je prestao biti učenik. U svojoj naivnoj brzopletosti htio je biti onaj koji Gospodinu pokazuje put. Svojom žestokom reakcijom Gospodin vraća Petra na njegovo mjesto – na mjesto učenika i nasljedovatelja – te njemu i svima nama poručuje: Došao sam na ovu zemlju da se prignem do samih njezinih temelja i podmetnem pod križ neotkupljene ljudske egzistencije. Zato sam postao siromašan i malen, zato polazim u Jeruzalem da trpim i umrem – jer je to jedini put prema uskrsnuću novoga čovjeka.
Toliko puta i mi istrčavamo naprijed te kritiziramo sve, pa i samoga Boga, njegove odluke, njegove postupke, njegove putove. Današnje Evanđelje i nama poručuje: Ne istrčavaj naprijed! Stani iza Gospodina i uči od njega! Ti nisi ni Učitelj ni Gospodin, nego učenik i nasljedovatelj! Kad istrčiš naprijed, tvoja uloga postaje zavodnička, sotonska. Makar ti nosio ime Petar, makar bio oboružan najvišom čašću. Tvoja uloga uvijek jest biti učenik i nasljedovatelj. Nasljedovatelj ide stopama Učitelja. On ne krči vlastiti put.