Uz misna čitanja 21. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk
Postoje ljudi koje
odabire sam Bog i kojima daje ključeve svoje kuće. O takvim ljudima govore današnja
liturgijska čitanja. Izaija spominje čak dvojicu. Prvi jest Šibna, upravitelj dvora,
koji je izigrao Božje povjerenje i kojega Bog odbacuje; drugi jest Elijakim, sin Hilkijin,
kojemu nakon Šibne ukazuje svoje povjerenje i povjerava ključ Davidove kuće. Evanđelje
govori o Šimunu, Joninu sinu, koji će postati Petar i posjednik ključeva Kraljevstva
nebeskoga. I Elijakim i Petar, svaki na svoj način, dobivaju božanske ovlasti i postaju
Božji zastupnici na zemlji. Mi dobro poznajemo riječ 'zastupnik'. Imamo zastupnike
koji sjede u Saboru. To su ugledni ljudi koje smo odabrali i ovlastili da zastupaju
naše interese. Činjenica je, međutim, da je rijetko koja kategorija ljudi toliko izložena
kritici kao naši saborski zastupnici. Plaće su im dobre (predobre), a dobivamo dojam
da rade malo i, ako već zastupaju nečije interese, onda su to samo njihovi osobni...
Postoje, na žalost, zastupnici koji poput nedostojnog upravitelja Šibne obezvređuju
i izdaju svoje poslanje. Biti zastupnik jest nešto veliko. Veličina zastupništva,
međutim, ne sastoji se u časti, velikoj plaći i odgovornoj zadaći nego u zadaći da
zastupa onoga koji ga je ovlastio. Latinski izraz 're-presentare' (učiniti prisutnim)
to najbolje izražava. Zastupnik treba učiniti prisutnim onoga koga zastupa. Temeljna
pretpostavka za to jest nesebičnost. Samo nesebičan čovjek može zastupati interese
drugoga. Egoističan čovjek uvijek zastupa samoga sebe. A temeljna oznaka autentičnog
zastupnika jest transparentnost. U zastupniku ljudi trebaju prepoznati onoga koga
taj čovjek zastupa. Zastupnik se pri tome treba izgubiti, nestati. Onaj koji nameće
sebe, zastire onoga koji mu je dao ovlast. Božji zastupnik, koji nameće sebe, zastire
Boga. Evanđelje dosta detaljno opisuje kako je Petar došao do ove časti. U Cezareji
Filipovoj postavljeni su kriteriji po kojima Bog dijeli čast i odgovornost zastupništva.
U središtu se nalazi pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" - Onaj koji želi
biti Božji zastupnik na zemlji, mora se prije svega suočiti s pitanjem: Tko je za
tebe Isus Krist? Izraelski narod, suočen s tim pitanjem, pružio je neke odgovore:
Ivan Krstitelj, Ilija, prorok; farizeji i narodni vođe dali su svoje odgovore: varalica,
smutljivac, bogohulnik. Petar u ime apostola odgovara: "Ti si Krist – Pomazanik, Sin
živoga Boga!" Odgovore naroda nadahnula je ljudska prosudba; farizejske odgovore
nadahnula je zloba i zavist; Petrov odgovor nadahnula je vjera. A ta Petrova vjera
je nešto čudesnoga. Bio je čovjek poput nas, čak možda ispod naše razine: lakomislen,
brzoplet, nepouzdan, primitivan, nasilan. Griješio je teško i sramotno pa gorko plakao,
bježao pa se vraćao, padao pa se dizao. I takvoga Petra vjera na koncu uzdiže do gotovo
božanskih visina. To je vjera koja u najcrnjim trenucima ispovijeda: "Komu ćemo od
tebe, Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!" To je vjera koja u krajnjem poniženju
ponavljala: "Ti znaš, Gospodine, da te volim! Ti znaš da te volim! Ti znaš sve, ti
znaš da te volim!" U Petrovoj vjeri krije se formula po kojoj sebični čovjek postaje
nesebičan, mutni transparentan, nepouzdani pouzdan, grešni svet. Petrova vjera jest
formula po kojoj slabo i grešno stvorenje, kakav je čovjek, postaje kadar zastupati
Boga.