Uz misna čitanja 19. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk
U prvom dijelu svog
javnog djelovanja Isus je neprestano u usponu. Njegova djela su sve moćnija, a ugled
sve veći. Svojevrsni vrhunac uspjeha pred ljudima dogodio se kod čudesnog umnažanja
kruha. Ljudi su bili toliko oduševljeni da su ga odmah htjeli proglasiti kraljem.
No Isus se najednom počeo ponašati tako da je uskoro ne samo razorio ugled pred narodom,
nego si je stvorio i mnoštvo moćnih neprijatelja. Započinje drugi dio Isusova javnog
djelovanja u kojemu se činilo da njegova zvijezda sve više zalazi. A za apostole,
za koje je dosadašnji život uz Isusa bio trijumf i idila, započinje mukotrpni kurs
vjere. Današnje Evanđelje donosi prvu lekciju – koja je ponuđena i nama. U trenutku
najvećeg trijumfa, kada čitav narod želi Isusa postaviti za kralja, on naređuje apostolima
da odmah napuste to mjesto, da uđu u lađicu i krenu prema suprotnoj obali. Našli su
se najednom usred podivljalog mora, sami, usred noći... Slična drama događa se posljednjih
desetljeća s jednom drugom lađicom, lađicom koju zovemo Crkva. Prije pola stoljeća
lađica Crkve je vrlo smiono zaplovila prema otvorenom moru... Otvorila se svijetu,
otvorila je i svoje najskrivenije i najnježnije prostore, otvorila je i samostane
i klauzure. Svećenici krenuše u tvornice i siromašne četvrti, počeše se zauzimati
za socijalnu pravdu i boljitak malog čovjeka. Niknule su nove socijalne i karitativne
ustanove koje su odmah dobile svaku potporu i crkvenih i državnih vlasti, osobito
novčanu. Neki svećenici pridružuju se revolucionarnim skupinama, pa i konkretnoj borbi
za siromašne, potlačene, obespravljene. Postaju idejni, pa i stvarni vođe onima koji
oružjem nastoje stvoriti bolji svijet. Nakon svega svijet nije postao bolji, a
u Crkvi je nastala kriza. Veliki broj na početku tako oduševljenih crkvenih avangardnih
snaga izgubio se jednostavno na stranputicama svijeta. U širom otvorene samostanske
prostore najednom je ušla sva problematika svijeta i stala nemilosrdno uništavati
sve što je tamo živjelo... Kršćani koji su se prije pedeset godina tako oduševljeno
bacili u pustolovinu vjere, nade i ljubavi, danas djeluju umorno i obeshrabreno, kao
da više nemaju ni vjere, ni ljubavi, ni nade... Poput lađice koja je prije dvije tisuće
godina plovila uzburkanim Galilejskim morem, usred mraka, ususret još većem mraku
i uništenju. No, evanđeoska priča tu ne završava. Makar se na trenutak odvojio
od lađice svojih učenika, Gospodin je nikada ne napušta. On je prati i u najcrnjoj
tami, i u najvećim olujama. A upravo najveći znakovi nemira i smrti uz njega se pretvaraju
u znakove mira i života. More se pod Isusovim nogama, uskoro i pod Petrovim (na žalost
ne za dugo) pretvorilo u čvrsto tlo. Noć po Isusovu dolasku u sebi krije privilegirane
trenutke kada je svijet obasjalo svjetlo Utjelovljenja i svjetlo Uskrsnuća. I najžešća
oluja u Gospodnjoj blizini pretvara se u blagoslovljeni mir i tišinu. A On – On se
u vrijeme intenzivnog kursa vjere često krije upravo u onom liku kojega se najviše
plašimo. Vjera je svjetlo po kojemu Gospodina prepoznajemo i u – sablasti.