Uz misna čitanja 18. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk
Učenici Ivana Krstitelja
obavijestili su Isusa o smrti svoga učitelja. Ivanova smrt bila je kobni znak za Isusa
koji je upozoravao što njega uskoro čeka. Osjetio je potrebu da bude sam. Povukao
se u 'pusti kraj', veli Evanđelje. Usred ljudske nesigurnosti Isus je uvijek pronalazio
utočište kod Oca. Narod ga je, međutim, uporno tražio i konačno pronašao. Isus
je odmah zaboravio potrebu da bude sam. Sažalio se nad narodom i posvetio se njima.
Nije ga toliko dirala ekonomska i socijalna potreba ljudi, na koje glasnogovornici
svijeta danas svode sve nevolje čovječanstva; nije ga zaokupljala toliko ni njihova
fizička i psihička bijeda, na koje mi svodimo sve svoje osobne brige i nastojanja.
Isus gleda dublje. Iza potrebe ljudi da ga traže on prepoznaje prije svega potrebu
za Bogom, glad i žeđ čovjeka za Božjom ljubavlju. No, prvo se ipak okrenuo njihovim
konkretnim fizičkim i psihičkim potrebama. Liječio im je bolesti, tješio ih u njihovim
žalostima, posvetio im svoje vrijeme i svoju ljubav. Tako čitav dan. Na večer ga učenici
opominju: "Pusti da si potraže hranu! Gladni su i iscrpljeni, a i ti si! Otpusti narod!"
A Isus odgovara: "Dajte im vi jesti!" Isus često puta zna šokirati svoje vjernike,
najviše svoje učenike, svojim zahtjevima. Mi se redovito vrlo slabo snalazimo pred
njima: Kako ćemo? Što ćemo? Nema novca! Nema sredstava! Nema vremena! ... Ni apostoli
se nisu snašli: "Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe!" No, ovdje se zaista
nije ni lako snaći. Ono što Isus kani učiniti protumačit će kasnije u Ivanovu Evanđelju
– razdijelit će ljudima sama sebe: "Kruh koji ću ja dati... Kruh je živi koji je sišao
s neba... tijelo moje – za život svijeta!" (Iv 6,51). Kruh koji se umnaža do neizmjernih
količina jest zapravo – Euharistija. Kada su učenici priznali svoju nemoć i Isusu
poklonili svoje povjerenje, on je započeo izvršavati svoje djelo. Sve se odvijalo
kao nekakav obred: Započinje molitvom blagoslova. Svjestan da sve prima odozgor, Isus
stupa u živi kontakt s Ocem. Tako Otac postaje prisutan u Isusu i djeluje kroz njega.
Tako nastaje čudesno djelo novog stvaranja. Euharistija je uistinu otajstvo po kojemu
Bog stvara novi svijet, odnosno naš stari, napukli, poderani preobražava u novi. Svećenici
jesu ljudi koji su od Isusa primili ovlast da "daju mnoštvu" ono što su primili od
njega, a što on neprestano prima od Oca – "Kruh živi, tijelo Kristovo – za novi život
svijeta". "I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest
punih košara." Dvanaest je broj plemena Izraelovih. Od Isusova Kruha može se nasititi
ne samo tu prisutno mnoštvo nego i čitav Izrael. Kod drugog čudesnog umnažanja kruha
prisutno je četiri tisuće ljudi pridošlih iz okolnih poganskih krajeva. Njih je Isus
nasitio sa sedam kruhova, a poslije su ostacima napunili sedam košara. Broj sedam
označava puninu: sve narode, sve ljude. Isus je Kruh od kojega se može nasititi čitav
svijet: i Židovi i pogani, i Istok i Zapad.