Recenzija knjige - pripremio Marito Mihovil Letica

O važnosti i neotklonjivosti Staroga zavjeta za kršćansku vjeru te o novoj knjizi Bože Lujića izdanoj u okrilju Kršćanske sadašnjosti pod naslovom »Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Već pri prvome susretu s knjigom bibličara Bože Lujića, knjigom čiji puni naslov glasi »Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti: Pretpostavke za biblijsku teologiju Staroga zavjeta«, mnogi će se potencijalni čitatelj zapitati kako je moguće Stari zavjet u životu kršćanina posadašnjiti, uprisutniti, ozbiljiti; kako je to Stari zavjet dovediv u plodonosnu vezu s novim mogućnostima. Nije posrijedi nikakav »contradictio in adjecto«, jer se Bog Novoga zavjeta, u kojega kršćani vjeruju kao u Boga budućnosti i time novih mogućnosti, ne može valjano i vjerodostojno razumjeti bez Boga Staroga zavjeta – i to zbog jednostavne a ujedno sveobuhvatne i sudbonosne istine da je riječ o istome, jednom i jedinom Bogu.
Tomu ne proturječi ni okolnost što je značajan broj kršćanskih vjernika sklon pogrešnome shvaćanju, nekoj vrsti predrasude i nerazumijevanja kontinuiteta i postupnosti Božje objave – pa smatraju da je »Bog Staroga zavjeta Bog srdžbe, dok je Bog Novoga zavjeta Bog ljubavi«. A zapravo je Bog u Starome zavjetu kao i Bog u Novome zavjetu Bog ljubavi i ujedno, ako ustrajemo na rečenoj distinkciji, »Bog srdžbe«. Za tu se tvrdnju mogu pronaći u Bibliji mnogi primjeri. Držim da je uputno navesti makar neke od njih. Naime, u 34. poglavlju starozavjetne »Knjige Izlaska« čitamo o razgovoru Mojsija s Jahvom:
»Jahve prođe ispred njega te se javi: ′Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtoga koljena.′ / Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: ′Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, o Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas u svoju baštinu!′ / ′Dobro – odgovori – sklapam savez. Pred cijelim tvojim pukom činit ću čudesa kakva se nisu događala ni u kojoj zemlji, ni u kojem narodu′« (Izl 34, 6-10).
Upravo je taj savez Boga s Mojsijem i hebrejskim narodom ono što nazivamo starim savezom ili zavjetom: savez sklopljen između Boga i Izraelaca središnji je događaj Staroga zavjeta. U novozavjetnoj pak »Poslanici Hebrejima«, u 12. poglavlju, nailazimo na jasne izraze Božje očinske ljubavi i strogosti: »Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha. Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: / ′Sine moj, / ne omalovažavaj stege Gospodnje / i ne kloni kad te on ukori. / Jer koga Gospodin ljubi, / onoga i stegom odgaja, / šiba sina koga voli′« (Heb 12, 4-6). No pogrešno bi bilo razumjeti da je Bog strog samo prema Hebrejima, narodu s kojim je sklopio stari savez na Sinaju – jer u Novome zavjetu Bog se jednako odnosi prema svim narodima. Tako već u 1. poglavlju »Poslanice Rimljanima« čitamo: »Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću« (Rim 1, 18).
U to kakvo stajalište o navedenome, kao i o svemu drugome iz područja vjere i morala, treba zauzeti katolički vjernik, upućuje nas mjerodavno i smjerokazno Katekizam Katoličke Crkve. Citiram br. 122 i br. 123 Katekizma:
»... ′starozavjetni raspoređaj (=ekonomija) bijaše prvenstveno tome usmjeren da pripravi (...) dolazak Krista, sveopćeg spasitelja′. Knjige Starog zavjeta, ′makar sadržavale što nesavršeno i privremeno′ ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi, ′izražavaju živu svijest o Bogu, u njima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava′; u njima se napokon ′krije otajstvo našeg spasenja′.« / »Kršćani poštuju Stari zavjet kao pravu riječ Božju. Crkva je uvijek odlučno odbacivala namisao da napusti Stari zavjet pod izlikom da ga je Novi prevladao (marcionizam).«
Valja podsjetiti da je Stari zavjet dio Biblije koji je zajednička baština kršćanima i židovima. Uvijek treba ponavljati riječi što ih je židovima uputio sv. Ivan Pavao II.: »Vi ste naša predraga braća, i, moglo bi se reći, naša starija braća.« Iz toga bratskoga židovskog naroda ponikao je i Isus Krist, po kojemu je Bog Izraela postao Bog svih naroda svijeta. Upravo o tome govori Evanđelje. Podsjetimo se pritom da riječ »evanđelje« doslovno prevedena s grčkoga znači ′blagovijest, radosna vijest′. Jasno je da nikakva vijest ne može biti vijest ako nije nova, svježa, aktualna. Stoga se kršćanin uvijek treba iznovice, na nov način nadahnjivati i izgrađivati Evanđeljem, Novim i Starim zavjetom, čitavim Svetim pismom. Jer drevna izreka, koja sadrži potpunu i u doslovnom smislu Bogom danu istinu, glasi: »Novi zavjet se u Starome skriva, a stari se u Novome otkriva«, ili kazano izvorno, latinski: »Novum in Vetere latet, et in Novo Vetus patet«.
U svjetlu svega navedenoga, formulacija naslova Lujićeve knjige »Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti: Pretpostavke za biblijsku teologiju Staroga zavjeta« iskazuje se još većom primjerenošću i utemeljenošću. Pri kraju predgovora autor pojašnjava i upućuje:
»Knjigu pak predajem u ruke i ljubav svima onima koji će imati strpljenja uhvatiti se u koštac s velikim temama starozavjetne biblijske teologije i u njima tražiti produbljenje svoje osobne vjere, svima onima koji vole Bibliju i njezinu iskrenu i nepatvorenu poruku čovjeku i čovječanstvu, svima onima koji će imati ljubavi čitajući biblijske tekstove i iz ove knjige obogaćivati vlastite spoznaje o odnosu Boga i čovjeka, koji nazivamo vjerom, svima onima koji će se znati radovati zato što su stvoreni, što vjeruju Bogu koji im uvijek iznova pokazuje put izlaska iz zla i koji im uvijek iznova otvara vrata novih mogućnosti i nove budućnosti te konačno svima onima koji su istinski tražitelji Boga u svijetu u kojem živimo i u ljudima s kojima živimo, iako se formalno ne izjašnjavaju vjernicima.«
U knjizi je naglasak dosljedno stavljen na odnos između dviju stvarnosti koje stoje u partnerskome odnosu: Boga i čovjeka, odnosno Boga i naroda. Bog i čovjek, kao bićâ slobode, stoje u međusobnome povjerenju. A taj je odnos shvaćen kao vjera u najdubljemu biblijskom smislu riječi. U knjizi se tematizira prijateljstvo s Bogom, uspostavljeno sklapanjem raznih saveza. Knjiga je usredotočena ponajprije na biblijsku poruku, osobito onu proročku, te na vjeru konkretiziranu na Abrahamovu primjeru odanosti i poslušnosti Bogu. Također se govori o horizontalnome prijateljstvu, prijateljstvu između ljudi. Nije zaobiđena ni tema prava i pravednosti.
Autor je knjigu posvetio učilištima na kojima je stjecao naobrazbu i na kojima je bio predavač, posebice Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ne će biti na odmet navesti autorove sržne biografske podatke: rođen je 1946. u Osječku kod Odžaka u Bosni i Hercegovini; svećenik, franjevac Bosne Srebrene, doktor teologije, postigao licencijat biblijskih znanosti, diplomirani germanist, sveučilišni profesor, prevoditelj s njemačkoga, hebrejskoga, grčkoga i drugih jezika, napisao velik broj knjiga i znanstvenih članaka, vrstan i cijenjen stručnjak na području biblijske teologije Staroga zavjeta.
Naposljetku bih kazao da je knjiga Bože Lujića »Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti«, koju je objelodanila Kršćanska sadašnjost 2014., zaista vrijedno teološko i bibliološko djelo. Stoga bi svi oni koji se zbog sveučilišnoga studija ili kojega god razloga zanimaju za biblijsku teologiju Staroga zavjeta, trebali biti na veliku dobitku. Meni preostaje samo izreći pohvale, uvjerene pohvale autoru i njegovoj knjizi.